Bavljenje zanatom od koga danas većina zazire ispunilo je život Vera Redžića.
"Ne znam jesam li imao deset godina, otac je otišao u lov, ja sam rasturio jedan sat i dok se on vratio iz lova, ja sam sve popravio, podmazao, sredio...", priča Redžić.
Naslijedivši oca još u vrijeme kad je Onogošt bio kasaba, Vero je otvorio prvi časovničarsku radnju u Nikšiću i jednu od prvih u Crnoj Gori. Nabavio je najbolje uređaje iz Švajcarske i počeo da brine o tačnom vremenu sugrađana i istovremeno da trenira živce.
"Nije problem sa živcima samo sa satovima, živce treba imati i sa mušterijama. Dođe neko i kaže ide mu sat u godinu dana dvije sekunde tamo ili tamo. A to su mehanički satovi, nisu kvarcni", priča Redžić uz osmijeh.
Nakon decenija rada, Vero je otišao u zasluženu penziju, ali se radnja nije penzionisala. Da bi bio majstor, moraš biti učenik, znao je to Milo Radović, koji je naslijedio pristojan posao, od kojeg i danas solidno zarađuje. Fali mu samo učenika.
"Teško je to danas naći, neće niko da sjedi i da radi. Ovdje nema radnog vremena od do. Ovdje se radi čitav dan, dok se ne završi posao".
Bonus video:
