SAMO DVIJE PRESUDE ZA RATNE ZLOČINE

Tamne mrlje zločina na putu ka EU

„Činjenica je da Crna Gora nije spremno ušla u rješavanje problema“, otvoreno kažu u Tužilaštvu
77 pregleda 18 komentar(a)
morinj, Foto: Savo Prelević
morinj, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 26.05.2015. 18:56h

Danas se navršavaju 23 godine od prekida napada na Dubrovnik. Sve do sada u Crnoj Gori za osmomjesečnu opsadu tog grada niko nije procesiran. Sveukupno su, za ratne zločine crnogorski sudovi izrekli dvije osuđujuće presude.

Prva presuda za ratni zločin u Crnoj Gori izrečena je prije skoro 20 godina. Petorica specijalaca Vojske Republike Srpske osuđena su 1996. godine zbog ubistva tročlane fočanske porodice Klapuh, nadomak Plužina. Prethodno su ih, kako su tada pisali mediji, za novac prebacili preko granice iz ratne Bosne, u mirnu Crnu Goru.

Druga osuđujuća pravosnažna presuda uslijedila je 18 godina kasnije. Četvorica bivših rezervista Jugoslovenske narodne armije osuđena su u aprilu 2014. godine zbog zlostavljanja hrvatskih vojnika u logoru Morinj kod Kotora. Dobili su ukupno 12 godina robije, nakon petogodišnjeg procesa. Sud je izrekao presudu 22 godine nakon zločina.

Protok vremena i nedostatak volje

„Preveliki protok vremena od čina zločina do pokretanja postupka, predstavlja poseban problem pri sprovođenju istražnih radnji i utvrđivanju relevantnih činjenica potrebnih za jaku i utemeljenu optužnicu“, kaže za DW Daliborka Uljarević koja u Crnoj Gori rukovodi aktivnostima Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama ratova na području bivše Jugoslavije (REKOM).

„Protok vremena može da utiče na kvalitet optužnice“, priznaje i Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore u pisanom odgovoru za DW. „Mora se, istovremeno, imati na umu da je Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina počelo da radi tek 2008. godine.“

Osim što je Crna Gora zakasnila u procesuiranju ratnih zločina, drugi značajan problem jeste i nedostatak političke volje da se oni istraže do kraja. Tea Gorjanc-Prelević iz nevladine organizacije „Akcija za ljudska prava“ navodi:

„Činjenica da je do sada bilo potrebno 12 sudskih odluka da bi se riješila tri slučaja ratnih zločina, ukazuje na ozbiljan sistemski problem u pravosuđu. Zašto je to tako? U Crnoj Gori je ista vladajuća elita kao i u vrijeme ratnih zločina, pa izgleda da se radi o autocenzuri, o ubijeđenosti da je cilj ubijediti javnost da se suštinski ništa mnogo loše nije desilo ili, ako i jeste, kao npr. u slučaju deportacije, da je to jedna žalosna šteta koja uopšte nije ratni zločin“, zaključuje Gorjanc-Prelević.

Deportacija muslimana, državljana Bosne i Hercegovine, dogodila se u maju 1992. godine. Službenici MUP-a su na teritoriji Crne Gore uhapsili preko 40 izbjeglih muslimana iz BiH i izručili ih vojnim formacijama Republike Srpske. Preživjela su samo devetorica. Istovremeno, devetorica pripadnika MUP-a optuženih za taj zločin, nisu odgovarala. Viši sud u Podgorici zaključio je da je privođenje građana bio dio njihove svakodnevne dužnosti. „To što su ih predali vlastima Republike Srpske bilo je nezakonito. Međutim, optuženi nisu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao kršenje međunarodnog prava“, navodi se u obrazloženju presude.

Optuženi samo niži činovnici

Za ratne zločine u Crnoj Gori rijetko su optuživani visokorangirani činovnici, odnosno nije dovođena u pitanje komandna odgovornost. Na optuženičkoj klupi uglavnom su sjedjeli službenici nižeg ranga:

„Presude nisu uspjele da do kraja obuhvate sve odgovorne, bilo da se nalaze u političkom ili komandnom kadru, već su se ti postupci primarno bavili neposrednim izvršiocima i to selektivno, što cijeli koncept suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori dobrim dijelom obesmišljava“, ističe Uljarević.

Takav slučaj je i sa dešavanjima u Bukovici, nadomak Pljevalja. Prema podacima Udruženja Bukovčana prognanih od 1992. do 1995, u tom kraju ubijeno je šest osoba, a više desetina bilo je izloženo fizičkoj torturi. Sa područja Bukovice proterano je oko 300 osoba, a zapaljeno je osam kuća. Viši sud u Bijelom Polju je, zbog nedostatka dokaza, odbacio optužnicu protiv sedmorice bivših pripadnika crnogorske policije i Vojske Jugoslavije, optuženih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

„Činjenica je da Crna Gora nije spremno ušla u rješavanje tih problema“, otvoreno kažu u Tužilaštvu. „Misija za ekspertsku procenu u Crnoj Gori o rješavanju ratnih zločina ocijenila je da crnogorsko tužilaštvo nije uspjelo da organizuje svoje istražne napore u oblasti ratnih zločina. Takođe je ukazano na nedostatak proaktivnog pristupa tužilaštva u nastojanjima da se identifikuju mogući osumnjičeni“, navode u Vrhovnom državnom tužilaštvu.

Optužnice na zahtjev nevladinih organizacija i žrtava

Tužilaštvo je otvorilo samo jedan od pet slučajeva ratnih zločina u Crnoj Gori – ubistvo porodice Klapuh. „Žrtve su pokrenule sve druge slučajeve uz podršku nevladinih organizacija ili hrvatskog tužilaštva u slučaju Morinj. One su pokrenule Bukovicu i Kaluđerski laz“, podsjeća Gorjanc-Prelević.

Ratni zločin u Kaluđerskom lazu dogodio se 1999. godine, a oslobađajuća presuda izrečena je 15 godina kasnije. Penzionisani pukovnik Predrag Strugar i sedam pripadnika bivše Vojske Jugoslavije, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Njima se na teret stavljalo da su, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupili prema civilnom stanovništvu i ubili 15 Albanaca, koji su pobjegli sa Kosova. Sud je zaključio da navodi optužnice nijesu dokazani.

Evropska unija traži rezultate

Evropska komisija je prošle godine zatražila od Crne Gore da obezbijedi odgovarajuće procesuiranje ratnih zločina, nakon „blagih“ kazni u slučaju Morinj. „Crna Gora mora da se izbori sa nekažnjivošću“, navodi se u godišnjem izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore.

Gorjanc-Prelević navodi jednu od glavnih prepreka da se ostvare zahtjevi Brisela: „U Crnoj Gori još uvijek napreduju i sudije i tužioci koji, po onome što su pokazali u svom radu, to ne zaslužuju.“

Da bi se napravio pomak, Uljarević predlaže: „Osnova za dolaženje do suštinskog suočavanja sa prošlošću jeste oslobađanja državnih institucija od neprimjernog političkog uticaja, ali i kontinuirani rad na podizanju svijesti javnosti o značaju utvrđivanja činjenica o ratnim zločinima i njihovom procesuiranju.“

Iz Vrhovnog državnog tužilaštva poručuju: „Imajući u vidu činjenicu da ratni zločini ne zastarijevaju, Vrhovno državno tužilaštvo će preispitati da li postoji zakonska mogućnost da se pokrenu nove istrage.“

Tekst preuzet sa dw.de