Alen i Hasan govore po pet jezika, ali su opet ostali bez krova nad glavom

Kada im je izgorela kuća koju su im na korišćenje ustupili rođaci, ostali su i bez prilike da nastave školovanje, a posla, kako kažu više nema nego što ima, pa ni svoj talenat ne mogu da iskoriste da se prehrane
369 pregleda 11 komentar(a)
Alen Mustafović, Hasan Mustafović, Foto: Screenshot (Youtube)
Alen Mustafović, Hasan Mustafović, Foto: Screenshot (Youtube)
Ažurirano: 09.09.2018. 17:58h

Soba bez struje, sa dva kreveta i česmom u dvorištu – tako izgleda kuća, ili ono što je od nje ostalo nakon požara, u kojoj na Koniku pokušava da preživi sedmočlana porodica Mustafović. A njeni najpoznatiji članovi su Hasan i Alen, mlade poliglote o kojima su prije nekoliko godina pisali crnogorski mediji i koji, osim maternjeg, govore još nekoliko jezika.

"Italijanski, francuski, mogu da se sporazumijem na engleskom, srpski i moja dva jezika – albanski i romski", nabraja Hasan jezike kojima se koristi.

"Znam italijanski, francuski, romski, albanski i srpski... engleski sam naučio na ulici, išao sam u školu", dodaje Alen.

Alen i Hasan su sa porodicom prije gotovo sedam godina u Podgoricu deportovani iz Italije, gdje su i rođeni.

"U Italiji je bio totalno drugi život, drugi sistem, nije bilo kao ovdje, siromaštvo i to", ističe Alen.

A odlazak iz Italije za ove talentovane mladiće značio je i – kraj školovanja.

"Išao sam u "Božidar Vuković Podgoričanin" ovdje na Koniku. Završio sam osmi razred, ali zbog porodičnih posljedica, problema i tako dalje, nisam imao uslove", kaže Hasan.

U Podgorici nemaju ni svoje mjesto za život, zbog čega su mjesecima živjeli na ulici. Skrasili su se u kući koju su im na određeno vrijeme ustupili rođaci i koja je prije nekoliko godina izgorjela do temelja. Novca za renoviranje, kao ni posla, nema.

"Hvala bogu što sam uzela djecu i pobjegla napolje, oni veliki nisu bili kući, samo su bili ovo troje. Sve unutra je zapaljeno... Kad pada kiša, uđe unutra voda, nemamo ni gdje da spavamo, svi su dušeci u vodi. Nemamo ni struje, ni za šterike nemamo, ni da prehranim djecu", kaže Šeherzada Mustafović.

"Na crno prodam stvari, prodam majice, papuče i to je to, ne mogu nigdje da radim", kaže Alenov i Hasanov otac Gzim.

Alen kaže da nije dobio priliku da radi, ali bi volio.

Pa iako i sami vjeruju da su u Italiji imali mnogo više prilika za školovanje i život, a u zemlji u koju su ih deportovali gotovo izvjesno ih, uprkos talentu za jezike, čeka samo siromaštvo, mladi Mustafovići rezignirano poručuju: "Treba samo da se naviknemo na ovaj život".

Bonus video: