INŽINJER BRODOGRADNJE IZ PRČNJA

Vitomir čuva tradiciju drvenih barki

Sa jednakom predanošću, mladi Kotoranin pomaže i prijatelju Zoranu u restauraciji barke Maja, koja je kupljena prije 60 godina u brodogradilištu u Bijeloj
507 pregleda 3 komentar(a)
Vitomir Vujović, Foto: Printscreen (TV Vijesti)
Vitomir Vujović, Foto: Printscreen (TV Vijesti)
Ažurirano: 29.01.2019. 18:45h

U radionici koju je, po povratku u rodni Prčanj, sam napravio,  Vitomir Vujović, mladi inženjer brodogradnje, gradi novu barku.

Ona će zadržati dušu prethodne, na kojoj je kao dijete, sa ocem i djedom ulovio dosta ribe.

"To je moja porodična barka, koja je napravljena 1957. na Malom Lošinju. Kupio je moj pokojni prađed i dovezena je kamionom u Boku. Zub vremena je učinio da se treba rekonstruisati, ja sam do sad pravio nekoliko rekonstrukcija. Ja sam odlučio da tu barku napravim kompletno novom da bude ista kao nekada, samo da primijenim nove metode da bi bilo lakše za održavanje i kasnije za farbanje. Nadam se da će kasnije 50 godina ploviti", kaže Vitomir.

Strast prema drvenim barkama, tridesetdvogodišnji Vitomir ima od malena, kada je posmatrajući lokalne majstore, kao što je Anto Pilastro, stekao prva znanja.

"Od malih nogu vazda sam se vrtio oko drvenih baraka, to me zanimalo, pravio makete, da bi danas došao na stvarne barke i tako pokušavam pomoći ljudima da održimo tu tradiciju, da Bokom postoji više baraka jer preovladavaju plastične. Ljudi sve više hoće da imaju drvenu barku, da li je to doprinio turizam pa je atrakcija, iako ih ima na cijelom Jadranu, male su razlike u njima", rekao je on.

U procesima izgradnje i rekonstrukcije najteže je, ističe, izabrati odgovarajuću vrstu drveta. "To mora biti drvo visokog kvaliteta jer so i sunce to nagrize. Rebra se rade od masiva od punog drveta kao što je hrast, bagrem, dud, kod nas znaju reći to je mediteranska tikovina".

Sa jednakom predanošću, mladi Kotoranin pomaže i prijatelju Zoranu u restauraciji barke Maja, koja je kupljena prije 60 godina u brodogradilištu u Bijeloj.

"Vrijeme radi svoje, drvo je prirodna materija i ona oće i da se malo uvije i da popusti, svaki put kada se mijenjaju nova rebra, kad se odšarafi , to se malo pomjeri. Ostavi se malo visočije, pa sa letvicom to što treba obrusiti , doraditi. Pokušavamo da uredimo dio koji služi za sjedanje, pri kraju smo, još par madijera da se stavi, da se ova šupljina poklopi. Ovo je nosač jarbola, jer Zoran voli da jedri", rekao je Vitomir.

"Kažem ja njemu jedan dan Vito znaš šta mi je žao jedino u životu - što nisam nikad prisustvovao izradi potpuno nove barke. On kaže nemoj da žališ imaćeš prilike.Šta je kod Vita interesantno, vještinu koju ima, kao da gledaš starog meštra  a u mladim danima, on ima istu tu, ako ne i bolju. Nije to naučio na fakultetu, on je to dobio iz viših sfera, akaše što bi rekli", kaže Vitomirov prijatelj, Zoran.

Bez onih koji brinu o njima, barke su poput nijemih predmeta. A kako bi ostale dio maritivne kulture, naš sagovornik zaključuje da meštri moraju razmjenjivati stručne savjete o očuvanju drvenih gracija Boke.