STAV

Miris autokratije

Kritički odnos se predstavlja kao isprazno brbljanje mrzitelja napretka sigurnim koracima. Iako je očigledno da u autokratskom društvu, kakvo je crnogorsko, obrazovanje postaje neobrazovanje, informacija se premeće u dezinformaciju, finansije u dužničko ropstvo, a zabava u propagandu
4 komentar(a)
zatvor, Foto: Shutterstock
zatvor, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 07.02.2019. 14:27h

Po pravilu, kada se društvo nađe u krizi što uništava do tada funkcionalne mehanizme, i kada se istinska politika zamijeni prazninom koja odzvanja - autokratija zauzima centar političke pozornice. U crnogorskom slučaju  ovaj je proces tekao glatko. Po mnogim osobinama, model društvenih odnosa u autokratijama, kakva je današnja Crna Gora, podsjeća na onaj koji vlada u zatvorima.

Tokom posljednje dvije decenije, mehanizme kontrole u Crnoj Gori su preuzele strukture koje neodoljivo podsjećaju na mafiju. Ovo otimanje države se dešavalo uz glasno zaklinjanje na vjernost naciji i tradiciji, ali i vrijednostima koje zagovaraju liberalne demokratije Zapada. Svakodnevno busanje u poslovične patriotske grudi bilo je i ostalo dimna zavjesa za ukrivanje autokratije. Vremenom se iskristalisao ekskluzivni klub povlaštenih koji funkcionišu slično zatvorskim bandama.

Kao i u zatvoru, u autokratskom društvu banda (“klika” kako je zovu Meksikanci što robijaju po američkim zatvorima) predstavlja sve i svja. I u zatvoru, i u autokratiji, ova klika je alfa i omega svakodnevnog života. Iza rešetaka, ona odlučuje o životu i smrti pojedinaca. U autokratskim društvima ona kontroliše infrastrukturu od koje zavisi život svakog pojedinca: vodu, struju, zdravstvo, finansije, obrazovanje…

Pod bandom podrazumijevam grupu čiji članovi svakodnevno, ili u redovnim vremenskim intervalima, plaćaju “poreze i doprinose” šefu koji je iznad njih u piramidi moći. Jedini posao koji taj šef ima jeste da po svaku cijenu obezbijedi redovno plaćanje “poreza i doprinosa,” kako bi on mogao vršiti svoja plaćanja onima iznad sebe. Na vrhu te piramide sjedi gazda svih gazda: autokrata.

Ako pripadate pogrešnoj bandi, vrag je odnio šalu. Shvatićete kako je lako postati meta službi, bombaša ili batinaša, a kako je teško dobiti posao, zaraditi za hljeb i račune, ili doći do ljekara koji će vas tretirati kao profesionalac.

Spoznaćete u trenu kako se vaše šanse za uspjeh u životu drastično umanjuju. Autokratski mehanizam vas namah predstavlja kao izopštenika, izdajnika, ili izopačenika. 

Ako ste član “prave” klike, postajete bezgrešan/bezgrešna. Nema tog odbora direktora, kredita, automobila, stana, te berzanske transakcije ili milanske modne kreacije, te vjetrenjače, novine ili televizije, tog univerziteta, ili placa na pjenu od mora,  koji su vam nedostupni. Ako ste dio moćne bande, možete krasti, varati, ucjenjivati, ili čak silovati i ubijati, a da vas zakon ne kazni. Ako vas i uhapse, kao što se to desilo sa Svetozarom Marovićem, suđenje obično postane farsa i nikada se pravno ne okonča, a vaši grijesu budu ingorisani. To je ogoljena suština straha. U autoritarnim društvima strah zamjenjuje vladavinu prava i postaje osnovni nosilac nečega što se zove društvena organizacija.

Najopasnije od svega je ne pripadati ni jednoj kliki. To vam, naravno, daje moralnu satisfakciju, ali vaš život čini nepodnošljivim jer ste potpuno izolovani od strane svih, ili gotovo svih. Postajete ogledalo koje svako nastoji da razbije, jer u njemu vidi sopstveno ružno lice. U radikalnijim situacijama, ne biti član (drug ili gospodin, svejedno) može da znači da su vaše šanse za preživljavanje znatno umanjene.

Kao i u zatvoru, ili među članovina ulične bande, poštovanje je žila kucavica autokratije. U oba okvira, autokratskom i zatvorskom, gubljenje poštovanja prema šefu znači njegov poraz jer to pokazuje nepostojanje straha kod podređenih. Bez straha, čitav organizacioni princip autokratskog društva se urušava. To se, naravno, ne smije dopustiti. Zato je utjerivanje straha kod građanstva od strane autokrate i njegovih partijskih vojnika tokom protekle dvije decenije u Crnoj Gori bilo modus vivendi autokratskog sistema.

U rijetkim slučajevima kada je pokušavan neuspješni otklon od autokrate, cijena je bila visoka bez obzira na platežnu moć onih koji su se drznuli da omalovaže šefa. U ovom kontekstu novac ne znači mnogo, pošto se do njega može doći brzo, uz mig autokrate. Isti mig može sve da oduzme (“U kolo kad hoćeš / iz kola kad te puste”). Neposlušni članovi se rijetko disciplinuju tako što se javno legitimišu, privode u policiju, a kuće im se pretresaju. Time se šalju poruke da pripaze šta rade. Obično su kazne mnogo drastičnije, jer šef, odnosno, autokrata zahtijeva apsolutnu lojalnost, i samo oni koji uspiju da zadrže njegovu blagonaklonost mogu profitirati. U autokratskom društvu, pohvala, poklon, ili javni izraz poštovanja nekog člana klike od strane autokrate predstavljauju vrhunsko dostignuće. U Crnoj Gori, kad Milo pohvali, sva se vrata otvaraju. Nema para koje se s tim mogu mjeriti, između ostalog i zato što pohvala autokrate gotovo uvijek otvara i vrata državno-privatne riznice.

U ovakvim društvima nasilje kojim se utjeruje volja autokrate a stanovnitvo plaši posljedicama koje sobom nosi bilo kakva kritika sistema, relativno brzo postaje prihvatljiv dio svakodnevnog života. Crna Gora je po ovom pitanju interesantan primjer za moguća antropološka israživanja, jer se radi o sredini koja baštini tradiciju nasilja kao jednu od svojih vitalnih identitetskih karakteristika. 

Ono što je važno prepoznati jeste činjenica da je autokratija izgrađena na temeljima nasilja, straha i netrpjeljivosti prema bilo kakvoj formi otklona od zvanične istine i prema bilo kakvom kritičkom stavu o društvenoj stvarnosti.

Kritički odnos se predstavlja kao isprazno brbljanje mrzitelja napretka sigurnim koracima. Iako je očigledno da u autokratskom društvu, kakvo je crnogorsko, obrazovanje postaje neobrazovanje, informacija se premeće u dezinformaciju, finansije u dužničko ropstvo, a zabava u propagandu, kritika ovih procesa nije dobrodošla jer je viđena od većine kao izraz duboke nelojalnosti državi. 

Ovo je tačka u kojoj se, od strane većine, poistovjećivanje autokrate s državom prihvata kao normalno. Ona se osjeća komotno u pervertiranoj varijanti društvene zbilje, jer se lako privići na nju s obzirom da se radi o modalitetima preživljavanja. Lako i brzo se nauči tehnika grabeži, ignorisanja onog što se oko nas dešava, i skretanja pogleda od mučnih manifestacija svakodnevice. Takođe, lako se nauči vještina limitiranog nasilničkog djelovanja, umjetnost malih osveta i značaj vraćanja “istom mjerom.” 

Dok su nam usta puna demokratije, etike, morala, poštenja, itd. svako od nas plaća (uz snishodljivi osmijeh i gomilu opravdanja) lične “poreze i doprinose” gazdi, i to radimo u nadi da ćemo biti pohvaljeni i privedeni bliže k stolovači autokrate.

Univerzitet Alberte, Kanada