KOSMOS ISPOD SAČA

Imitatori gospodara Đ.

Odlično znaju imitatori da je sultan nezamjenljiv. Istrajavanje na imitaciji može da bude signal koliko su zapravo zaljubljeni u dominantnu mušku figuru
203 pregleda 29 komentar(a)
Nikola Pešić, Andrija Nikolić, Foto: Printscreen
Nikola Pešić, Andrija Nikolić, Foto: Printscreen
Ažurirano: 07.02.2019. 15:10h

Koliko je samo bio dirljiv trenutak u kom Simović šteluje facu na mod ozbiljno i izlazi pred javnost da iznese plan o opštem kresanju. Pripala ga je dužnsot da majkama smanji penzije, ukine neke dječje dodatke, ali i da kaže kako su krenuli od sebe sa smanjivanjem dohodaka. Nikome nije bilo jasno sve, ali su ipak svi shvatili jedno, majke i djeca ostaju bez para. Simović soko sivi, hrabar čovjek, koji se svim silama trudi da vine glavu visoko kao gospodar Milo, ali mu ne ide nikako da glavu odvoji od ramena. Kad bi imao uska ramena i dugačak vrat i malo spljoštenu glavu pozadi ne bi bio Simović već Đukanović. Porcija visine, oštrih obrva i talenta za demagogiju ne sleduje svakoga podjednako, karte su podijeljene slučajno i nema nazad. To vam je što vam je momci, džaba imitacije.

Vrijedi ponekad pogledati mlađanog ex-novinara državne televizije Nikolića koji glasnogovornikuje sa pozicija vladajuće partije. „Dječko“ sa televizije otišao je korak dalje, imitacija premijera ide do granice upitanosti, u koga mi to zapravo gledamo. Nikolić skida Đukanovića u intonaciji, stavu, pokretima tijela naprijed nazad tokom naglašavanja ključnih riječi u rečenici, dizanju obrve na pojedinim pipavim djelovima nastupa, i to sve čini toliko degutantno da je prevazišao sve kolege imitatore, a ima ih mnogo. On uspijeva u imitaciji, ali se toliko zanese u tendenciji da liči na gospodara da zaboravi što je htio da kaže, tekst trpi zbog imitacije, pa Nikolić često djeluje konfuzno i sam sebi, što se da primijetiti dok pogledom negdje gore lijevo prelistava tekst koji je riješio da izbifla. Ne može Nikoliću istovremeno da ličiš na gospodara Đ. i da zvučiš pametno.

O tome koliko mlađani Pešić iz redova mladih nada DPS-a ide daleko u imitacijama Đukanovića ne treba trošiti riječi, jer se već dokazao kao kralj kontraproduktivnosti, sa sve izjavom da mu je iz vremena djetinjstva idol upravo današnji gospodar Crne Gore, i da je Đukanović samo jedan i da se takav više neće rađati. Takva izjava je pucanj u sopstveno koljeno, imajući u vidu potrebu za imitacijom čovjeka koji se više ne rađa.

Iz ovih nekoliko primjera da se vidjeti da fascinacija Đukanovićem nije samo stvar želje za uspjehom, odnosno nije krajnji cilj biti na poziciji premijer-predsjednik više od četvrt vijeka. Ima nešto teže od oboje. Odlično znaju imitatori da je sultan nezamjenljiv. Istrajavanje na imitaciji može da bude signal koliko su zapravo zaljubljeni u dominantnu mušku figuru.

Interesantno je da se ljubav maskira i prodaje kao „poštovanje“, ali ljubav je u osnovi svih unutar depeesovskih odnosa. Ljubav u vladajućoj partiji može se podijeliti u dvije kategorije: jedni su u ljubavi prema novcu, i ništa, baš ništa drugo ih u životu ne zanima, beskrompomisno će se boriti za sve pozicije koje im donose novac. Drugu grupu čini ekipa koja je fascinirana Đukanovićem do granica ljubavi, oči sijaju kad se on pojavi, tijelo ustrepti i glas se mijenja. Ima tu i straha, ali u osnovi svega je ljubav, ona prava, što srce ovim divnim ljudima slama. Milo kao srcolomac imitatora sledbenika iz redova sopstvene partije.