POZDRAV DOMOVINI

Prodajte i nas, nijesmo gubavi

Ćutao je narod na vapaje premijera da je bogatog kupca teško naći, već je vjerovao da će opoziciona obećanja o majčinskim penzijama trajati vječno. Nije znao narod da se balkanski Luksemburg ne postaje izbornim obećanjima, već namicanjem stranih para. Bez bogatog tajkuna široke ruke nema ni dječijeg dodatka ni majčinskih penzija
19 komentar(a)
Samir kolumna, Foto: Boris Pejović
Samir kolumna, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 07.02.2019. 15:11h

Ili: KAKO SE CRNOJ GORI PONOVO DOGODIO NAROD

Nije prošla ni treća decenija, a u Crnoj Gori se ponovo dogodio narod. Počeo je da se budi, dok su facebook revolucije ubijale ono malo mladalačkog bunta a birokratija spavala po kancelarijama. Dok su se heroji AB revolucije još jednom razmještali po državnim jaslama, nacija se probudila i prizvala slavna vremena, kada su ulicama kružile parole i boce rakije. Ustao je puk, sit demokratije i evropskih obećanja, i zavapio - vrijeme je da se odriješi kesa.     

A nije da se ćutalo sve ove godine. Gutao se suzavac pred kapijama parlamenta i lupali su Dakićevci na vrata premijera. Na buljuke su razgonili radnici direktore Željezare, a Boksitaši stajali pred ostroškim krstom Radulovića. Uzalud, jer Podgorica i Nikšić nisu više imali potencu da zaljuljaju sistem. Sindikati su pisali saopštenja, poštena inteligencija državne projekte a opozicija se zabavila platformama. Narod više nije vjerovao vapajima o ekonomskoj pohari i prizivanju Robija Vilijamsa. Sve dok iskra slobode nije planula u Crmnici, gdje je kosti ostavio mnogi tiranin i domaći izdajnik. Kao onomad lider i premijer, viknuše Crmničani da se parlamentarna diktatura trpjeti ne može i da vrijeme da se narod pita. Kao što su im đedovi ‘41. puškama juršali na Birolijeve trupe, stadoše i oni transparentima pred opozicionare. Potjeraše čunovima građansku opoziciju i zavapiše im da ne tjeraju berićet sa jezera. Od ribe se živjeti ne može i djecu valja školovati. Pozva narod da se politika vrati u skupštinu, jer - Lionel je odlučio da odriješi kesu.

Ćutali su Crmničani dok je Budva cvjetala, a Rafailovići postajali predgrađe Majamija. Nije im smetalo što odmrznuti brancin u Petrovcu ljepše miriše od sušene ukljeve virpazarske. Žalili se nisu što parkinga nemaju, dok po Baru niču soliteri i hramovi. Pomirili se da u Godinju Skandinavci neće piti vino kao po pjaci kotorskoj. Ćutali su i čekali da do jezera stigne tunjel. Ali kada je Sozina dovela prve turiste i otvorila puteve stranom kapitalu, opozicija se sjetila jezera. Zaplovila barkom da broji ptice i rastjeruje rijetke tajkune. Zaboravili na pregovore u Budvi i Kotoru i počeli da prijete stranim ekspertima i pregovaračim poglavljima. Ne daju da Virpazar postane Budva. A narodu treba posla, jer ne mogu svi živjeti na skupštinskim jaslama. 

A sa tih jasli mnogima je otrgnuta nafaka a država je ostala bez stotina miliona. Dok je u Budvi spavala Madona i igrao Mik Džeger, opozicionari ostaviše Pljevlja u dimu i mraku. Tara još sanja hidroelektrane, iako su bageri odavno prekrojili korito Morače. Maslinjaci u Valdanosu gutaju bivše odmaralište, a po Solani umjesto turista šetaju flamingosi i crvenonoge sprutke. Ne mare opozicionari što prilike prolaze i milioni se slivaju u tuđe budžete. Nikog da joj kaže da ljepota nije vječna i da je na vrijeme treba unovčiti. Strani investitor je kao plah ljubavnik. Nema vremena da sluša prenemaganje i lako odlazi u naručje drugoj. Ćutao je narod na vapaje premijera da je bogatog kupca teško naći, već je vjerovao da će opoziciona obećanja o majčinskim penzijama trajati vječno. Nije znao narod da se balkanski Luksemburg ne postaje izbornim obećanjima, već namicanjem stranih para. Bez bogatog tajkuna široke ruke nema ni dječijeg dodatka ni majčinskih penzija. Sada kada je predsjednik Filip u očaju viknuo da zbog istrage investitora valja stezati kajiš, crmnički ustanak mogao bi se uskoro proširiti i po ostatku Crne Gore. Jer potonji je čas da se ova zemlja rasproda. Ako se budemo još malo čekali, neće biti nikog da je kupi.

Samo će slabi duhom povjerovati o obećanjima da NATO donosi pare i da je briselska kesa bez dna. Samo naivni vjeruju da strani kapital donosi budvanizaciju i gvozdenizaciju. Slijepi kod očiju nikad neće vidjeti Splendid, marine u Tivtu ni hotele u Petrovcu. Samo će zluradi sumnjati da će Svetom Stefanu biti vraćen stari sjaj i žmuriti na kolašinski hotel čija svjetla idu do sedmog neba. Zemlju treba prodavati dok ima ko da je kupi. Ko ne vjeruje neka se sjeti kako se dobro živjelo dok smo Rusima uvaljivali đedovinu. Još samo naivni vjeruju da bi neko drugi mogao da uredi ovu državu i stavi je na zdrave noge. Da je bolje raditi za šalterom gradskog sekretarijata nego na recepciji planinskog hotela. 

Zato treba ućutkivati opoziciju na svakom koraku i podsjećati ih da je njihovo da sjede u skupštini i pišu platforme. Ako krenu da se dive ljepotama Crne Gore i prijete Briselom, odmah ih okružiti barkama, sankama i traktorima. Jer samo će stranac zbog planinske arije napraviti put do Kučkih korita i očistiti Ćemovsko polje da bi igrao golf. Tajkun zna da sa Lovćena paraglajder leti ljepše od sokola i da Port Milena ne mora biti samo kanalizacija. A sada, kada se narod probudio, imamo šansu. Kada se izgradi Skadarsko jezero, možemo prodati Cijevnu do granice i cijelo Rožaje. Dati u zakup Ali Pašine izvore dijaspori, a Sutomore prepustiti Rusima. Čitav Mojkovac pretvoriti u fabriku, i Andrijevicu dati u zakup. Ova zemlja jeste na prodaju i nema te opozicije koja će nas zaustaviti.