Mnogi su potrčali da uporede atentat u Ankari sa onim u Sarajevu 1914. Misaonom čarolijom se nevidljive sličnosti proglase suštinskim. Tako se konstruiše nakaza po imenu Mevlut Princip, komentariše Dragoslav Dedović.
Postmodernizam, podrugljiva nihilistička poza iz moje mladosti, izašao je iz mode. Ali on se na naše oči upravo globalno ostvaruje na tragikomičan način. U beskonačnoj digitalnoj šlajfni nižu se mrtvi iz Alepa, recepti za baklavu i privatne fotke ponosnih majki koje obavještavaju svijet o tvrdoj stolici voljenog poroda. To su postmodernisti nazivali anythig goes. Drugi takvu vrstu proizvoljnosti nazivaju društvene mreže.
Recimo, Karl Bilt je tviteraš. On je egzekuciju ruskog ambasadora u Ankari odmah prokomentarisao ovako: „Six months or so ago the assassination in Ankara might have been a new Sarajevo 1914. Now hardly." Da je tip pucao prije šest mjeseci bio bi Gavrilo Princip.
Six months or so ago the assassination in Ankara might have been a new Sarajevo 1914. Now hardly.
— Carl Bildt (@carlbildt) December 19, 2016
Njemački bulevarski list Bild se u svih svojih sto nijansi žutog već dan poslije ankarskog atentata baš kao Karl Bilt spotakao o paralelu sa sarajevskim atentatom. U rijetko nategnutom tekstu autor, sakriven iza brojnih sagovornika i zamršenih teza, na jednom mjestu kaže: „Poređenje se nameće, ali je ipak pretjerano." Što li onda kolega arči hartiju ili kilobajte nije mi poznato. Osim ako mu uopšte nije važno poređenje već pretjerivanje.
Hajde da ovlaš uporedimo protagoniste i njihova ubistva.
Mevlut Mert Altıntaš je mlad i radikalan. Spreman da ubije i umre. Tu se završavaju sličnosti između njega i Gavrila Principa. Mevlut je dio sistema. Gavrilo je antisistemski element. Mevlut u svojoj zemlji ubija diplomatskog gosta, čija mu je bezbjednost povjerena. Gavrilo u svojoj zemlji ubija predstavnika aneksione i okupacione vlasti. „Sivi vukovi", radikalni erdoganovci ili možda islamisti, za sada ni Turci nijesu jednodušni u ocjeni, jesu Mevlutova ideološka inspiracija. Svejedno je da li Mevlut puca, a i žrtvuje se, za velikotursku državu očišćenu od manjina, ili za kalifat. Ta namjera u sebi ne sadrži ni jednu potencijalno emancipatorsku ideju. Osim ako pod emancipacijom ne podrazumijevamo potpuno uništenje neprijatelja, njegove djece i poroda. A Principovi mladobosanci su ipak sanjali južnoslovensku emancipaciju. Izabrali su put revolucionarnog nasilja koji najčešće vodi u ćorsokak. Ali njihov neprijatelj je bila Carevina, a ne druge etničke grupe ili inoverci.
Dakle, nije proizvoljna samo prva sarajevska asocijacija Bilda i Bilta o jednom metku koji posljedično može pobiti milione ljudi. Pogrešna je i sljedeća „sarajevska" asocijacija o mogućim posljedicama, pošto Turska i Rusija ne zveckaju oružjem već u postapokaliptičnom Alepu utvrđuju svoje novo savezništvo. Osim mogućih posljedica, različiti su i konteksti, vreme, počinioci, njihova ideologija te uzroci ova dva atentata.
Ali ne mari. Misaonom čarolijom se bitne razlike proglase nevidljivim. Nevidljive sličnosti suštinskim. Tako se iskonstruiše digitalna „postfaktična" nakaza po imenu Mevlut Princip. Kad on zapuca – izbija Treći svjetski rat.
U ovoj priči je postmodernizam označen kao poprilično neubjedljiv alibi za svakoliku intelektualnu proizvoljnost. U stvari, postmodernizam je mrtav. Njega je još prije desetak godina sahranio i naslijedio digimodernizam, kako naš svijet umočen u narkotično more interneta naziva Alen Kirbi.
Ali sadašnjost je od osamdesetih i devedesetih naslijedila krilaticu – sve može. Anythig goes.
Tako pucanj policijskog bezbjednjaka u Ankari 2016. odzvanja u dalekoj 1914. pa se kroz sobu odjeka zvuk vraća nama u obliku fiktivne milionske salve koju proizvodi medijski Frankeštajn – Mevlut Princip.
Bonus video:
