Na postjugoslovenskom prostoru i šire, na Balkanu, mnogo šta kaska za svijetom. Ali su balkanski narodi redovno pravi šampioni u dvije discipline - u minutaži provedenoj pred televizorom i u broju dugih i kratkih cijevi po glavi stanovnika. Nije li veza između ovih sklonosti kobna?
Sredinom prve decenije trećeg milenijuma Srbi i Crnogorci su postali evropski šampioni u konzumiranju TV sadržaja. Koju godinu kasnije Crna Gora je kao samostalna zemlja ispala iz tog statističkog rastera. Ali Srbi su već 2009. osvjetlali obraz, osvojivši svjetsku titulu kao narod koji najduže dreždi pred televizijskim prijemnicima. Tako su potukli decenijske svjetske šampione u disciplini zurenja u ekran - građane Sjedinjenih Američkih Država. Od tada, evo već više od jedne dekade Srbija se svake godine bori za titulu svjetskog prvaka.
Doduše, konkurencija na Balkanu je nemilosrdna. Rumuni su u posljednjih deset godina bili višestruki šampioni, ali Hrvati i Makedonci imaju slične, sjajne navike svojih hipnotisanih gomila, pa su stalno u borbi za titulu. U balkansko društvo se tu i tamo umiješa poneka srećna zemlja poput Saudijske Arabije, Portugala ili Litvanije. Ali postjugoslovenski prostor ostaje neprikosnoveno područje televizijskih ovisnika.
Satima svakodnevno držimo uključen televizor, a uz to to neumoljivo raste vrijeme koje provodimo na društvenim mrežama.
Jedni kažu da nije važno koliko se gleda TV već šta se gleda. Drugi kažu, zajedno sa već pomalo zaboravljenim guruom medijske civilizacije iz dvadesetog vijeka, Maršalom Makluanom, da je medij - poruka. Po njegovoj sistematizaciji televizija je hladan medij. On nas čini pasivnim i usamljenim, bez obzira šta gledamo.
Novije njemačke naučne studije prekomjerno konzumiranje pokretnih slika dovode u direktnu vezu sa lošim ocjenama u školi. Prema istraživanju Kriminološkog instituta Donje Saksonije (KFN) još 2005. godine je ustanovljeno da dijete koje u između svoje desete i petnaeste godine života više gleda TV ne saznaje više već je - gluplje od svojih vršnjaka. Novozelandski naučnici su prije tri godine ustanovili nešto još potresnije: Što duže djeca gledaju TV to je veća vjerovatnoća da će postati kriminalci! Oni koji su u prosjeku provodili pred ekranom sat vremena više od svojih vršnjaka imali su za 30 odsto veću vjerovatnoću da će kasnije doći u sukob sa zakonom. I svaki dodatni sat povećavao je srazmjerno tu vjerovatnoću.
Izgleda da je medij ipak poruka.
Sparimo li televiziju sa društvenim mrežama koje su postale nadomjestak za direktnu komunikaciju sa vršnjacima ali i kloaka za akumulaciju mržnje i verbalnog nasilja onda bi trebalo da se konačno probudimo i isključimo sve svjetlucave Pandorine kutije u prisustvu djece.
Ali to nije sve.
U još jednoj disciplini su Balkanci, naročito Srbi, a rekao bih, po sličnosti kulturološke matrice, Crnogorci, Albanci i ostali “dinarski ljudi” konkurencija Amerikancima. I to ne njujorškim mekušcima, već pravim Teksašanima. To je broj dugih i kratkih cijevi u privatnom posjedu, po glavi stanovnika. Narodski rečeno, naoružani smo do zuba.
Sam vrh svjetske statistike za Srbe i komšije posljedica je jugoslovenske obrambene koncepcije zvane „naoružani narod“ i njenog pretakanja iz teorije u praksu devedesetih.
A ta koncepcija je sublimacija dva svjetska rata, hladnog rata, stoljetnih okupacija, buna ustanaka, bojeva i čarki.
Ipak, čovjek se zapita, da li je u drugoj deceniji trećeg milenijuma uputno da naša djeca rastu uz televizor koji ih zaglupljuje i usađuje im kriminalne impulse, uz društvene mreže koje im jačaju asocijalni potencijal i - uz oružje nadohvat ruke?
Naposlijetku, da parafraziram najvećeg sina a i dežurnog krivca svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, Josipa Broza - naoružani narod koji ima takvu hipnotisanu omladinu ne treba brinuti za svoju budućnost. Jer ako ne dođe do promjene kulturološke i pedagoške paradigme u nama i oko nas, mirne budućnosti svakako neće ni biti.
Bonus video:
