I dok se akademije bave nadasve ozbiljnim pitanjima, dok državotvorci spremaju naredni, zanago sigurni, korak, nedostojnom i grešnom petokolonašu preostaje da sa zavišću prati razvoj i uspjeh - prve nam kolone. Toj koloni, prvoj rekosmo li, jedino je od preše druga kolona: to su oni sa tri prsta i dva zuba, koje nije stid da onako krezubi, peku prasad ispred parlamenta, pjevaju pjesme i nose zastave poraženih vojski. A odnedavno se, obeznanjeni i nikakvi, sahranjuju među paprikama, ili šta već ko ima u bašti.
Za ovako oslikane retarde što ih režim crta po liku svojemu, peta je kolona nedostižna liga, nezasluženi kompliment, kakav samo mogu poželjeti. Stoga se trude i dovijaju da premoste ovaj procjep - organizuju državne udare, okupljaju bitange iz regiona i bjelosvjetske protuve, čekaju oružje koje doći neće... General Franko takvu ergelu ne bi ni pogledao, kamoli proslavio pobjedom nad španskim komunistima i internacionalnim brigadama.
Razvoj, elem uspjeh
Napredujući u integracijama i u svakom pogledu, sve odvažnije pobjeđujemo neprijatelja kao predstavnika sila mraka. Institucionalno i vaninstitucionalno. Neprijatelj polako uviđa da mu nema druge, pak se predaje organima nezavisnog sudstva. Sve smeteniji i gluplji - lakši i jeftiniji za održavanje. Nije stoga čudo da se vlastodršci svako malo laćaju neprijatelja - čisto da odmore. Jedino ih oni dobro služe, bolji su od svakog prijatelja. Da nije neprijatelja, sa ovakvim prijateljima ne bi daleko odmakli. Sreća pa se na vrijeme shvatilo da ne treba širimice ulagati samo u patriote, tajkune, glasače... Nipošto samo u državu i državotvorce, nego i državne udare i teroristička udruženja. Neprijatelji su naša najpotonja odbrana i uzdanica.
Postignuti rezultati nas, međutim, optužuju mimo državnog tužioca. Ranko nam iz prve kolone javlja o pohari države. Obaška, veli, zadužismo i buduće generacije. Vlastodršci vole da troše nezarađeno i gospoduju, pa nek' đeca vrću. Đeca petokolonaša. Poznato je da etno akademije rade na projektovanju identiteta i budućnosti kao obnovljene prošlosti. Identitet naših potomaka je koncipiran crnogorski. I dužnički. Neka ih kamate podsjećaju na nas - slavne pretke i državotvorce.
Permanentna revolucija
I mlađi građani Crne Gore mogli su primijetiti da smo narod sklon državi i revoluciji. Koliko god izgledalo da smo dremljivi, tupi i nepokretni, da nas neko folira sa tolikim revolucijama. Žurili smo u budućnost ćim prije, živio nam Tito, pak juriš u prošlost i Tuđemilske pobjede. Vodio nas prostranstvima duha i ideja, Centralni komitet i Edvard Kardelj, priučeni marksista. Na kraju nam je od onolike budućnosti ostala samo mračna prošlost. Pa 'đe je tu revolucija, pitaće naivan i površan građanin. I neko ko nije čuo za Adnana Čirgića, njegovo identitetsko i duhovno pregnuće. Adnan je, ali kome dokazivati, permanentna revolucija, potonji Kardelj, obnovljen u blagom državotvornom liku. Sa pripadajućom bradom koja znači zvanje. A glasi: suvremeni crnogorski jezik, ovjeren u Mostaru, gradu bijelome.
No pasaran
I dok uživamo u plodovima AB revolucije dragocjeno je napomenuti da partija, vjerno joj Tužilaštvo i neo milioneri danonoćno vijećaju i pripremaju novi korak. Još samo da se dosjete koji. S obzirom na glasine da je neoliberalna ideologija ojadila i samo izvorište - veliku Ameriku i njenu radničku klasu. Režimski ekonomista zvani - nema besplatnog ručka - dekan i komprador donjogorički, još jedan neopjevani revolucionar, jošte zavija kad se nađe s vukovima, ali, slutimo, sprema kopernikanski obrt. Ili će Britva ponovo obećati da ćemo ostati ostrvo.
Do tada uživajmo u tekovinama onih što se povjeravaju Tužilaštvu da su kadri zapaliliti državu i ovih što ju utuliše. Državu.
Identitet naših potomaka je koncipiran crnogorski. I dužnički. Neka ih kamate podsjećaju na nas - slavne pretke i državotvorce.
Bonus video:
