Rijetko je kad užas bio blizu jednom slatkišu kao u TV seriji Banjica, kad onaj logorski stražar nudi bombone djetetu čiju će majku sjutra da likvidiraju.
Maglovito sjećanje na seriju iz osamdesetih, ovih se dana čini kao bitna lekcija iz istorije. Prošlo je trideset i kusur godina i opet se priča spustila na nivo prislačka, dakako u mirnodopskim uslovima i jednoj relaks fašisoidnoj atmosferi koja izbacuje Pionirovu čokoladu iz paketića za čeda hrvatskih ratnih veterana.
Čokoladno prisustvo drugog naciona biranim je riječima osudila hrvatska predsjednica Grabar Kitarović i pustila da politika podivlja tamo gdje je temelj čovjekove potrebe da jede i prazni se. Dakle, posred stomaka.
I sad ti možeš da zauzmeš razne pozicije, jedi hrvatsko, seri hrvatsko, jedi srpsko, seri crnogorsko, ali meni se najviše sviđa jedi regionalno, seri regionalno, pa me zovi Jugoslovenom i nekulturnim komšijom koji zabada nos u tuđe fašizme kao da su moji rođeni.
Osjetljiv sam na hranu i šarmantna preplitanja biologije i politike, koja su, mislio sam, zabranjena, pa uzimam sebi poziciju da u ponudi tih naših lokalnih degenerisanih mikro fašizama, nastupe hrvatske predsjednice ocijenim najžovijalnijim u minuloj nedjelji.
Kolinda Grabar Kitarović uspjela je da se spusti niže od Šešelja, svaka joj čast, niže od radikalnih i desničarskih cirkusanata, spustila se do nivoa koji izaziva istovremeno nagon za bljuvanjem i želju da se čokoladica proguta iz slavnog srpskog inata, koji se paradoksalno širi među mnogim fejsbuklijama Hrvatske, iskreno postiđenim načinom svoje prve dame.
Jer hrana je ideologija, zna to dobro Grabar Kitarović, pogotovo u državama gdje hiljade vjernika svako malo prime parče tijesta misleći da jedu Hrista, i posegnu za vinom kao da je krv Isusova, u takvoj jednoj državi, dakle, pod snažnim okriljem mita o prehrabenim vrijednostima mesije, nema potrebe valjda da govorim šta znači kad pastvi kažeš da ispljune; kad djeci pošalješ izvinjenje što si im poslao hranu zgotovljenu u Srbiji, pardon, u Vojvodini, tačnije u Subotici, rodnom gradu Danila Kiša koji je, gle čuda, definisao nacionalizam kao borbu za pravo na porijeklo licitarskog srca, borbu što su je Zagreb i Beograd vodili preko novina, a Kiš poklopio svojim sjećanjima iz Mađarske, gdje su se isto tako kleli u licitarsko srce, samo u drugom trikoloru.
Više nije važno to ugarsko parče tijesta sa rozetom od fondana koje je presjelo devetogodišnjem Kišu, sad je jedna čokolada dobila nacionalni predznak, postala je “srpska čokolada”, omeđena u imaginaciji paranoidne svijesti pod jebenim aminom predsjedničkog kabineta, koji je sve to nastojao da uvije u fini staniol retorike i „kupujmo hrvatsko“ prdnjave. A zapravo je prekršeno pravo svake čokolade da bude ukras djetinjstva, kao i osnovno pravo djeteta da u miru pojede slatko, bez da mu se pominje rodoslov, nacija, rat, Banjica, ili ne daj bože Jasenovac, gdje je nedavno osvanula ustaška pozdravna fraza na sjajnoj braniteljskoj ploči.
O tome se kabinet predsjednice Grabar Kitarović nije gromko izjasnio, a predsjednica Hrvatske tek je u jednom legalističkon preletu rekla kako tablu niko ne smije pomaći prije nego kakvo vijeće staraca da svoj cijenjeni sud, smije li se ustaški klikovati pored Jasenovca.
Tako to ide, od table pokraj logora za nekoliko dana dođe se do čokoladne table, pa se ti zapitaj je li veći grijeh đeci ogaditi čokoladu ili žrtvi oskvrnuti spomenik.
Pitam se hoće li sad svaki od tih školaraca, ili svaki drugi, zagledati deklaracije, jer predsjednica Kolinda zagleda, i moglo bi se desiti da uspavanoj pažnji promakne kakav srpski pišinger, otrovan zbog toga što je inozeman, odnosno srpski zbog toga što je otrovan, i ne paše rvackoj tibi, pa je valjda vrijeme da se pokrenu racije i iz prodavnica robe široke potrošnje prognaju artikli sumnjivog porijekla i istočne provenijencije.
Kao da u takvom nekom suludom pravcu teče ova čokoladna storija, gadna i ljepljiva koliko i opasna, u kojoj se djeca podučavaju ludilu očeva, kunu se nad čokoladom, a država se smiješi plavojkom sa razglednice i tjera te da jedeš samog sebe, i ono ispod sebe ako zatreba, ako želiš da budeš vjeran sin i ćaćin nasljednik.
Sva sreća da djeca obično ne slušaju roditelje, dobra srpsko-hrvatska djeca kojoj želim da se ovog sjećaju kroz maglu, kao davne TV serije o logoru iz kojeg je valjalo bježati.
Bonus video:
