Demokratske vlade na Zapadu sve više gube svoje pozicije. Počev od prestorajavanja u stranu antiliberalizma u Poljskoj i Mađarskoj, preko “Bergzita” u Velikoj Britaniji i pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u SAD, društva su se zarazila posebno opasnim vidom populizma koji se širi.
Razlog popularnosti populizma je jednostavan. Suočivši se sa činjenicom da plata ne raste, da se kvalitet života pogoršava, ljudi osjećaju razočaranje - i to još više kada njihovi lideri nastavljaju da govore da je sve kako treba. Onda se pojavljuje populista i obećava da će ubrzati stvari, zaštiti interese “naroda” (iako je u stvari to tek njegov dio) i predlaže ono što se čini privlačnijim od zdravih rješenja - dežurne krivce. U vrhu spiska tih dežurnih krivaca je “elita” - etablirane političke partije i lideri korporacija. Umjesto da zaštite “narod” od ekonomskih teškoća i osjećaja nesigurnosti, ta grupa, kaže populista, cvjeta na račun patnje drugih. Nastavljajući globalizaciju - koja nameće narodu sve veću otvorenost - oni su nakupili ogromna bogatstva koje zatim štite izbjegavanjem plaćanja poreza, preko of-šor i drugih sistema.
Među optuženima nisu samo elite. Da, one su izdale narod. Ali oni to rade i tako što nameću narodu razna jednaka prava i mogućnosti za manjine, imigrante i strance koji “kradu” radna mjesta, ugrožavaju nacionalnu bezbjednost i podrivaju tradicionalni način života.
Tramp je osvojio mjesto predsjednika SAD dijelom i zbog obećanja da će deportovati milione nelegalnih imigranata i zabraniti muslimanima ulazak u zemlju. Pristalice “Bregzita” obećale su da će zaustavili slobodnu imigraciju iz Evropske unije. Nakon glasanja, ministarka unutrašnjih poslova V. Britanije je predložila da firme koje zapošljavaju strance budu javno prozvane i kritikovane.
Današnji populizam propagira novi, opasni oblik ksenofobije koji naša društva izlaže opasnosti od urušavanja. On političarima nudi lak način da brzo prevrate strah i nemoć ljudi u omamljujuću kombinaciju gnijeva i samouvjerenosti. On uvjerava isprepadane birače (često su to stariji ljudi) da, govoreći riječima “Bregzita”, mogu “vratiti kontrolu” nad svojim životom i zemljom prije svega tako što će - odbaciti strance.
Demografija čini novu ksenofobiju posebno opasnom. U većini zemalja Zapada društvo je sve više šaroliko. Latinoamerikanci sada čine 17,6 odsto stanovnika SAD. Jedna trećina Londonaca rodila se van Velike Britanije. U Francuskoj, prema nekim ocjenama, 10 odsto stanovništa ispovijeda islam. A oko 20 procenata stanovnika u Njemačkoj ima imigranstke korijene.
Imaju ći taj kontekst u vidu, političari siju sjeme neprijateljstva, nepovjerenja i nasilja su svom sopstvenom društvu kada se bore za glasove birača proklamujući političke principe zasnovane na antagonizmu i podjelama. Kada kandidati, na primjer, više puta nazivaju muslimane opasnim, niko ne treba da se čudi talasu zločina protiv muslimana počinjenih iz mržnje, kao što se dešavalo i poslije “Bregzita” i nakon Trampove pobjede. A upravljanje takvim podijeljenim društvima zahtijeva sve više prinude i sile.
Različitost treba da bude snaga koja doprinosi procvatu društva. Upravo je zato važna borba protiv nove ksenofobije. Jedan od načina je podsticanje društvenih kontakata, interakcije i komunikacije među različitim grupama, promocija ovih procesa. Obimna psihološka istraživanja pokazuju da kontakt među grupama umanjuje osjećaj ugroženosti kod ljudi, poboljašavajući mogućnost da se povjerenje u društvu učvrsti.
Ako su društveni centri, škole i javne površine mjesta susreta ljudi koji pripadaju raznim konfesijama, kulturama i rasama, vjerovatnoća da se ksenofobija ukorijeni se smanjuje. Čak i život u rejonu gdje ima mnogo drugačijeg stanovništva, može biti koristan. Upravo zato su se novoj ksenofobiji tako suprotstavili u gradovima Evrope sa najraznolikijim stanovništvom.
Drugi način brobe sa novom ksenofobijom sadržan je u učvršćivanju zaštite građanskih sloboda. To znači objezbeđivanje vladavine zakona čak i pred terorističkim prijetnjama, a takođe i garanciju nezavisnosti sudija. Ipak, u posljednje vrijeme primjetni su zloslutni koraci u suprotnom pravcu. Lideri Mađarske i Poljske bave se uklanjanjem ustavnih garancija zaštite; Francuska je iskoristila dugotrajni režim vanrednog stanja da bi suspendovala prava; britanski i američki političari javno su ponižavali ljude. Ksenofobi su 1930-ih godina svrgnuli demokratiju ne zato što su antidemokratske partije bile toliko jake, nego zbog toga što demokratski lideri nisu mogli da zaštite ustave svojih zemalja.
Treći način borbe s novom ksenofobijom su inovacije. Na primjer - iako se Internet često posmatra kao jedan veliki ekvilajzer, društvene mreže doprinose fragmentaciji. Sadržaj koji stiže do ljudi filtrira se ili preko sopstvenog pojedinačnog izbora ili putem algoritama. U rezultatu dobijamo eho-komore u kojima istomišljenici pojačavaju zajednička uvjerenja stvarajaući tako još polarizovanije “bunkere”. Ali ako bismo inovacionim tehnologijama rekonfigurisali platforme društvenih mreža one bi mogle da proizvedu suprotan efekat stvarajući prostor za interakciju građana koji potiču iz raznih slojeva društva.
Prijetnju nove ksenofobije ne treba potcjenjivati. I danas je, kao i u prošlosti, odbacivanje različitosti jednako odbacivanju demokratije. Upravo je zato neophodno zašititi demokratiju dok njeni protivnici ne ojačaju svoje pozicije.
Autorka je dekanica Blavatnik School of Government i direktorka Programa za globalno ekonomsko upravljanje na Univerzitetu Oksford
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
