Sada, kada je Donald Tramp izabran za predsjednika SAD, kraj onoga što se do sada nazivalo “Zapadom” postao je praktično neizbježan. Taj termin označavao je transatlantski svijet, rođen u XX vijeku na zgarištu dva svjetska rata, svijet koji je revidirao međunarodni poredak tokom četrdesetogodišnjeg hladnog rata i dominirao na čitavoj planeti - sve do sad.
Zapad ne treba miješati sa “zapadnom civilizacijom”. I mada kultura, norme i preovlađujuća religija Zapada u širokom smislu proističu iz zapadne civilizacije, vremenom se on pretvorio u nešto različito od nje. Karakter zapadne civilizacije se tokom mnogih vjekova formirao u regionu Sredozemlja (iako su i djelovi Evrope sjeverno od Alpa nerijetko davali važan doprinos njenom razvoju). Zapad, s druge strane, ima transatlantski karakter i dijete je XX vijeka.
Prvi svjetski rat u početku je predstavljao konflikt između Centralnih sila i Antante, u koju su ulazile Velika Britanija, Francuska i Rusija. Rat je prerastao u svjetski tek 1917. godine kada su se u borbe uključile Sjedinjene Amričke Države. Upravo u tom trenutku počelo je da se formira ono što sada nazivamo Zapadom.
Može se reći da je Zapad dobio “izvod iz matične knjige rođenih” za vrijeme Drugog svjetskog rata. U avgustu 1941, nakon što je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, premijer Velike Britanije Vinston Čerčil i predsjednik SAD Frenklin D. Ruzvelt sreli su se na ratnom brodu na obalama Njufaundlenda i potpisali Atlantsku povelju, sporazum koji će kasnije biti osnova NATO-a. Taj sporazum je tokom četiri decenije davao mogućnost savezu nezavisnih demokratija sa zajedničkim vrijednostima i tržišnom ekonomijom da se suprotstave sovjetskoj prijetnji i obezbjeđuje mir Evropi sve do današnjih dana.
U dubljem smislu, Zapad se oformio na obavezi Amerike da stane u zaštitu svojih saveznika. Zapadni poredak ne može da postoji ako SAD ne budu igrale tu važnu ulogu, od koje se sada, za Trampovog mandata, mogu odreći. Zato je sada budućnost samog Zapada na kocki.
Niko ne može biti siguran šta će izbor Trampa značiti za američku demokratiju ili šta će on raditi kada stupi na dužnost. Prije svega, njegovo predsjednikovanje imaće destruktivne posljedice za američku unutrašnju i spoljnu politiku. Tramp je pobijedio na predsjedničkim izborima gazeći, praktično, sva nepisana pravila američke politike. On je pobijedio ne samo Hilari Klinton, već i establišment Republikanske partije. Malo je osnova da se pretpostavi da će se on 20. januara odjednom odreći te svoje dobitne strategije.
Sa sigurnošću možemo pretpostaviti i da će se Tramp čvrsto držati svog obećanja “učiniti Ameriku ponovo velikom”; to će biti osnova njegove vladavine, bez obzira na sve. Bivši predsjednik Sjedinjenih Država Ronald Regan takođe je davao takvo obećanje, ali je to učinio kada su SAD, još u hladnom ratu, sebi mogle da dozvole poziciju imperije. Regan je sproveo modernizaciju tolikih razmjera da je ona na kraju dovela do raspada SSSR-a; on je takođe pripremio teren za američki ekonomski bum pomoću značajnog porasta javnog duga.
Tramp, već, sebi ne može dopustiti imperijalni pristup. Naprotiv, u vrijeme predizborne kampanje neprestano je kritikovao besmislene ratove Amerike na Bliskom istoku; a žarka želja njegovih pristalica jeste da se Amerika odrekne svoje uloge globalnog lidera i napusti svjetsku arenu. Amerika, koja se kreće prema izolacionističkom nacionalizmu, ostaće najmoćnija zemlja na svijetu; ali ona više neće garantovati bezbjednost zapadnih zemalja ili štititi međunarodni poredak, zasnovan na slobodnoj trgovini i globalizaciji.
Jedina pitanja koja sada ostaju su - koliko će se brzo priomijeniti politika SAD i koliko će te promjene biti radikalne. Tramp je već obećao povlačenje iz Tranpacifičkog partnerstva 12 zemalja - odluka koja će predstavljati poklon Kini, razumio to Tramp ili ne. Kini on može dati još jedan poklon: smanjenje prisustva SAD u Južno-kineskom moru. Kina se može naći u ulozi novog garanta globalne slobodne trgovine - i, vjerovatno, novog svjetskog lidera u borbi sa klimatskim promjenama.
Što se tiče rata u Siriji, Tramp može jednostavno na tacni dati tu opustošenu zemlju ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i Iranu. Sa praktične tačke gledišta to bi predstavljalo narušavanje ravnoteže snaga na Bliskom istoku sa ozbiljnim posljedicama daleko van granica regiona; s moralne strane - bila bi to okrutna izdaja sirijske opozicije i blagodet za sirijskog predsjednika Asada.
A ako Tramp da prednost Putinu na Bliskom istoku, onda se javlja pitanje šta će raditi u odnosu na Ukrajinu, Istočnu Evropu i Kavkaz. Treba li da očekujemo priznanje nove de facto sfere uticaja Putina na nekoj “Jalti II”?
Novi kurs koji Tramp definiše za SAD već je moguće predvidjeti; mi samo ne znamo koliko će brzo brod da plovi. Mnogo toga zavisiće od opozicije (kako demokrata, tako i republikanaca) s kojom će se Tramp suočiti u Kongresu SAD, a takođe i od umjerenog uticaja većine Amerikanaca koji nisu glasali za njega.
Ali, ne treba da gajimo nikakve iluzije: Evropa je previše slaba i razjedinjena da bi zauzela mjesto SAD u strateškom smislu, a bez vođstva Sjedinjenih Država Zapad ne može da preživi. Na taj način, zapadni svijet u formi kakvu znaju praktično svi koji danas žive, skoro će zasigurno umrijeti pred našim očima.
I onda, šta dalje? Kina je, u to ne treba sumnjati, spremna da zauzme mjesto Amerike. A u Evropi su otvoreni grobovi nacionalizma; vremenom će demoni iz njih ponovo nasrnuti na kontinent - i čitav svijet.
Bonus video:
