ZAPISI IZ PORAJNJA

Rujne suze makedonskog lava

Prvo sam pomislio da je makedonski teži i od slovenačkog, a onda sam shvatio da u stvari osluškujem albanski i da zato ništa ne razumijem
54 pregleda 1 komentar(a)
lav, Skoplje, Foto: Dragoslav Dedović
lav, Skoplje, Foto: Dragoslav Dedović
Ažurirano: 05.12.2016. 15:13h

Prvi put sam bio u Makedoniji na maturskoj ekskurziji. U Skoplju sam, obrevši se na Staroj čaršiji, te 1983. očekivao da ću, osluškujući razgovore ljudi, razumjeti više. Prvo sam pomislio da je makedonski teži i od slovenačkog, a onda sam shvatio da u stvari osluškujem albanski i da zato ništa ne razumijem. U jednom struškom hotelu sam prvi put pio makedonsko vino. Socijalistički alkoholni napici bili jeftini i proizvodili su glavobolju. Moj prvi mamurluk u životu bio je onaj struški, najteži.

Godinu dana poslije te ekskurzije koja nas je vodila “stazama revolucije” od Tuzle do Struge i nazad, sjedio sam kraj soške i ćaskao sa Makedoncima. Proticao je dosadni zagrebački vikend, starješine su se bavile svojim ženama i djecom, dežurni oficir je pijuckao negdje u kancelariji, a mi, vojnici JNA, raspojasani i premladi da bismo nešto mezili, pili smo na prazan želudac isto ono makedonsko vino. Nabavljali smo ga kod nekog Bosanca u radnji iza žice. U vojsci se čovjek navikne na svašta, pa i na teške mamurluke.

Pozitivan duh mojih makedonskih drugova i potpuno odsustvo agresivnosti, bili su mi simpatični. Njima je bilo strano dinaroidno kurčenje. Ta pitomost je plijenila. Nešto od vedrog, a sjetnog štimunga prosijavalo je i kroz makedonske narodne pjesme. Vlatko Stefanovski mi je svojom sintezom folka i džez-roka pokazao put kojim će poći moj muzički ukus kada se zasiti hard rokom i psihodelijom.

Dugo sam Makedoniju simpatisao izdaleka. Onda je došla godina 1991. Mlada reprezentacija Bosne i Hercegovine u pjesničenju nastupala je na Struškim večerima poezije. Prvi put u životu sam letio, najprije do Beograda, pedantnom i modernom mašinom novoosnovane slovenačke kompanije. A potom za Skoplje letjelicom novoosnovane makedonske kompanije. Najprije sam mislio da su na sjedištima ispisane rečenice na ruskom. Ispostavilo se da je to bugarski. Neko mi je rekao da su Makedonci kupili rashodovane bugarske mašine kako bi držali korak sa jugoslovenskim republikama, koje su u osnivanju avio kompanija vidjele nacionalni prestiž.

Po mutnosivoj boji, bubuljicama spojnica po šavovima i vonju vojnog magacina ovaj avion me je podsjetio na onu pticu koja u filmu Kazablanka odnosi Ingrid Bergman. Osim nekoliko malih propadanja i uspinjanja, promjene zvuka propelera i truckanja, let je bio sasvim ugodan.

Da skratim. Na Ohridu je bilo sjajno, Vasil Tupurkovski je u bijelom odijelu otvorio festival poezije, napolju je pred masom ljudi Radovan Pavlovski vikao u mikrofon, a slovenačka ekipa je najranije otputovala, ostavivši nama iz bratskih republika punu kesu finog zelenog kanabisa.

Onda sam se, napustivši Jugoslaviju u rasulu, u Nirnbergu družio sa Zoranom, Makedoncem koji je još godinu dana prije mog dolaska u njemački egzil zatražio azil jer nije htio u rat koji nije njegov. U slobodno vrijeme se tukao sa Grcima po nirnberškim krčmama. On je bio prvi znak da i pitomi ljudi mogu da polude.

Na red su došli susreti sa slikarem koji se zvao Ice. U Ahenu je on okupio posvađanu braću, njegova ezoterična sunca i slike-ikone na zidovima njegovog ateljea imale su nečega umirujućeg za zajednicu bivših Jugoslovena željnih druženja.

Negdje početkom druge decenije novog milenijuma posao me je na kratko odveo u Makedoniju. Upoznao sam vozača autobusa koji je preživio napad albanskih pobunjenika. Ljudi koje je vozio nisu imali toliko sreće da prežive. Dok mi je pričao svoju priču oči su mu se punile suzama. Njega proganjaju uspomene na mrtve putnike, a mene, ponekad, sjećanje na njegovo beskrajno tužno lice. Potom sam na Ohridu probao nezaboravnu jegulju koju je spremila majka mog albanskog kolege. Jedan njemački kolega me je snimio svojim pametnim telefonom dok od muzičara naručujem „Zajdi zajdi“. Taj snimak je poslije pripit izbrisao. Na taj isti Ohrid sam se vratio jednom prilikom kada je moja njemačka firma organizovala obilazak Makedonije. U jednom ohridskom restoranu čuo sam najbolji kafanski orkestar u životu.

Prvi susret sa novim Skopljem uslijedio je prije nekoliko godina. Politički koncept pravljenja „starijeg i ljepšeg“ grada me je iznenadio. A prije neki dan sam opet obišao to čudo. Uznapredovalo je.

Shvatio sam da je grandomanija pokušaj oslobađanja od klaustrofobije. S juga vam ne priznaju ime. Sa sjevera crkvu. S zapada vas hoće do pola. S istoka cijele. Ta opsadna situacija je od dobrog dijela najpitomijih ljudi iz bivše Jugoslavije stvorila inadžije. A pojavile su se i stranke koje su taj inat proknjižile kao megalomanski politički kapital.

Kafane su i dalje prvorazredne. Ljudi u svakodnevici i dalje srdačni. Ali u opštoj slici nešto se opasno pomjerilo od Erosa ka Tanatosu. Naročito u Skoplju.

Ne znam da li sam popio koju previše, ali na jednom zidu u Ulici Partizanskih odreda piše: Makedonija do Indija. U večernjoj šetnji vidim ogromne brodove nasukane na obali Vardara. Potom preko jednog pariskog mosta vidim obrise Bijele kuće. Jednu rimsku fontanu. Ogromne kamene ljude sa puškama, jataganima ili carskim insignijama. Vidim najveću partijsku centralu u Evropi. I gradilišta koja obećavaju još više svega. Londonske autobuse kineske proizvodnje.

Ispod jednog džinovskog konjanika vidim makedonskog lava.

Njegove krvave suze me dirnu.

I zato pišem sve ovo, kao ljubavnu izjavu jednoj zemlji koja mjesečari na rubu stvarnosti.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")