U predizbornom programu Donalda Trampa predlagano je drastično smanjenje poreza za ljude sa visokim primanjima, to jest socijalnu grupu čiji su pripadnici stekli elitno obrazovanje. A ipak, najaktivniju podršku Trampu davali su oni čiji su prihodi ili srednji ili su stragnirali i čiji je nivo obrazovanja nizak. Zašto je to tako?
Uzrok Trampove pobjede očigledno je osjećaj ekonomske nemoći (ili straha od gubljenja prethodne moći) koji se zahvatio njegove pristalice. Za neke njegov jednostavni slogan “Učiniti Ameriku ponovo velikom” zvuči kao “Učiniti VAS ponovo velikim”: ekonomska moć pripašće masama, a od onih koji su već uspješni niko ništa neće uzeti.
Oni koji su na strani gubitnika rastuće ekonomske nejednakosti obično ne žele da država preduzme mjere koje izgledaju kao milostinja... Po pravilu, oni ne žele da vlada napravi progresivniji poreski sistem uvodeći surove poreze za bogate kako bi onda njima dali novac. Preraspodjela prihoda izgleda ponižavajuće. Liči na stigmu neuspješnih. Stvara osjećaj nestabilnosti. Izaziva osjećaj zamke, kao da dospijevate u zavisan položaj koji u bilo kom momentu može da se prekine.
Beznadežno siromašni mogu da prime takvu pomoć jer osjećaju da su prinuđeni na to. Ali za one koji sebe smatraju, makar, srednjom klasom, nepoželjno je sve što ima prizvuk milostinje. Umjesto toga, žele da povrate svoju prethodnu ekonomsku snagu i samo žele da kontrolišu svoj ekonmski život.
U XX vijeku komunisti su politizovali ekonomsku nejednakost, ali su se trudili da njihov program ni na koji način ne izgleda kao pokušaj izgradnje skloništa ili sirotišta za one manje uspješne. Fundamentalno važno bilo je to što su komunisti na vlast dolazili revolucionarnim putem: radnici su se ujedinjavali, počinjali da djeluju i osjećaju svoju rastuću snagu.
Trampove pristalice njegov trijumf takođe nazivaju revolucijom, mada se nasilje tokom predizborne kampanje ograničilo na etiketaranje i uvrede. Ipak, kampanja se pokazala kao dovoljno prljava da inspiriše one Trampove pristalice koje agresivnost smatraju dokazom moći i vlasti.
Naravno, nije samo ljudima u Americi potreban i osjećaj profesionalne samorealizacije a ne isključivo novac za život. Ni u jednoj zemlji se, generalno, ne smatra ispravnim da na rast ekonomske nejednakosti treba reagovati uvođenjem visokih poreza za bogate pa onda taj novac dijeliti svima ostalima. To izgleda kao promjena pravila igre pošto je ona već odigrana.
U nedavno objavljenoj knizi Keneta Skiva sa Stenforda i Dejvida Stejsabedža sa Njujorškog univerziteta “Oporezivanje bogatih: Istorija fiskalne pravde u SAD i Evropi”, korišćeni su podaci o porezima i stepenu neravnopravnosti tokom dva vijeka s ciljem da se proanalizira poreska politika u 20 zemalja. Autori su zaključili da se vlade, po pravilu, malo ili nimalo nisu trudile da uvedu progresivniju skalu poreza u slučaju rasta nejednakosti prije oporezivanja.
Ketrin Kremer, autorka knjige “Politika uvrede” otkrila je važnu informaciju vezanu za tu temu u državi Viskonsin, u kojoj je guverner Skot Voker, kao i Tramp, postao polularan među biračima iz radničke klase. Nakon izbora 2010. Voker je smanjio poreze na visoke prihode i odbio da poveća iznos minimalne plate u državi iznad minimuma utvrđenog na federalnom nivou. On je, takođe, odbacio ideju o berzi zdravstvenog osiguranja (koja se pojavila u okviru reforme zdravstvene zaštite sprovedene 2010. po ukazu predsjednika Obame) koja je povoljna ljudima sa niskim prihodima. Umjesto toga, Voker je obećao mjere koje sindikate lišavaju njihove snage, a smatra se da takve akcije obično vode smanjenju prihoda radničke klase.
Kremer je razgovarala sa glasačima iz seoskog područja Viskonsina pokušavajući da razumije zašto su podržali Vokera. Njeni sagovornici su isticali svoje lokalne vrijednosti, svoju ljubav prema teškom radu iz kojeg su crpli ponos i samospoznaju. Ali oni su pritom podvukli i svoj osjećaj nemoći prema onima koji su, po njihovom mišljenju, nepravedno dobili privilegije. Kremer je zaključila da su oni Vokera podržali na fonu očiglednog ekonomskog pada zbog njihovog krajnjeg nezadovoljstva i osjećaje uvrijeđenosti u odnosu na privilegovane u velikim gradovima koji su ih do pojave Vokera potpuno ignorisali ne zaboravljajući, ipak, da im naplaćuju porez. A ti porezi su išli, između ostalog, na plaćanje zdravstvenog osiguranja i penzionih fondova državnih službenika. Takve pogodnosti stanovnici sela vrlo često sebi nisu mogli da priušte. Oni su htjeli da vrate svoju snagu, htjeli su priznanje i činilo im se da im to upravo Voker nudi.
Ta grupa birača je, nesumnjivo, uznemirena uticajem informacionih tehnologija na radna mjesta i prihode. Ekonomski uspješni ljudi danas su obično oni koji se razumiju u tehnologije, a ne oni koj žive u selima Viskonsina (i uopšte u bilo kojim selima). Glasači iz radničke klase osjećaju gubitak ekonomskog optimizma, ali su ipak oduševljeni ljudima iz svog kruga i čuvaju svoje vrijednosti. Oni hoće da budu tamo gdje su sada.
Tramp govori jezikom svojih birača. Njegovi predlozi maltene izgledaju kao rješenje problema izazvanih fundamentalnim promjenama u raspodjeli ekonomske moći. On računa na smanjenje unutrašnjih poreza što će, kako smatra, izazvati novi talas preduzetništva, a takođe i na preispitivanje trgovinskih sporazuma u korist protekcionizma kako bi zaštitio radna mjesta u Americi. Ipak, te mjere teško da će vratiti ekonomsku moć onima koji su relativno manje uspješni. Naprotiv, preduzimači mogu naći još pametnije načine da zamijene radna mjesta kompjuterima i robotima, a protekcionizam je sposoban da isprovocira uzvratne mjere trgovinskih partnera, političku nestabilnost i, u krajnjem, moguće, čak i realne ratove.
Da bi udovoljio svojim biračima, Tramp bi morao naći način da raspodijeli kontrolu prihoda, a ne samo prihode i ne samo tako što će promijeniti poreski sistem i povećati rashode. On je vezano za tu temu iznio mnogo ideja - na primjer, subvencije za školu po izboru radi povećanja kvaltiteta obrazovanja. Istovremeno, glavni pokretač rasta nejednakosti u mnogim zemljama postali su tako moćne ekonomske snage kao što su tehnološke inovacije i smanjenje cijene globalnog transtporta. Tu činjenicu Tramp nije u stanju da promijeni.
Ako oni bez profesionalnih navika, koje zahtijeva savemena ekonomija, odbacuju preraspodjelu prihoda, teško je shvatiti kako će baš Tramp pomoći da se situacija popravi. Trampova revolucija, kako je sada nazivaju, teško da je kadra da pruži ono što realno očekuju njegove pristalice: povećanje ekonomske moći zaposlenih.
Bonus video:
