Događa se pokatkad u životu da se čeljade smete i pobrka, pak se od silnog zora, počne hvaliti onim čega nema i stidjeti onog što zna i ima. Neće se Milo, njegov glasač i socijalista, pohvaliti socijalizmom osebujnih boja, istorijskim lukavstvom, kako, prepredenjaci i kameleoni, ne osjetiše pad Titine ideje, koja im očinji vid bijaše. Nije ih se posebno dojmilo potonuće proletarijata; isturili se kao avangarda radničke klase, a okorjeli neradnici i zabušanti. Pak im naposljetku i građanski rat pade više kao zabava, partija šaha, zgodna digresija i kupovina vremena.
Tranziciju dočekaše bodro, spremnošću kao početnim kapitalom, besprekorni u podatnosti svojoj k naručiocu i novom rukovodiocu. Oni su, rekosmo li, znali kako, a naručioci će im reći - što.
Šteta one mladosti i ljepote
Kao pioniri kontrarevolucije prvi se napojiše na tekovinama njenim. Grehota bi bilo da onako mladi i pošteni, podijele sudbinu proleterske revolucije kojoj su tako vjerno služili. Ideju njenu vatreno zastupali, sprovodili i skromno rentirali. Kad se nađoše u čudu da parole i fraze, jedine koje su znali, nemaju prođu kod novog poslodavca, poteći će veselo k zapadnoj demokratiji i “novoj“ filosofiji. Istorijska farsa u provinciji, na rubovima Evrope, bez glumaca poput njih - neizvodljiva je. Stoga će, u ime svih Titinih činovnika i partijaca, našavši se, konačno, u praznini vlastite ideologije - izgubljeni u vremenu i prostoru - očajnički uzviknuti: mi znamo kako.
Oni su, međutim, država
Za naše državotvorce a tu je već i treća generacija od 1945. može se reći da su država, a država da su oni. Državotvorstvo, vlast i doušništvo je u Crnoj Gori porodični posao, unosna profesija i konfesija. Ti i ne znaju drugi zanat. Stoga će početi kao mladi državotvorci bez radnog iskustva i ostati doživotno na državnim jaslama. Najavljeno je, od strane Tužioca specijalnog, da su od nedavno u par ne samo sa Crnom Gorom nego i Bogom. Tako da je njihova vječnost pitanje trenutka. Čuli smo za Boga da je Otac ali da je DPS koalicioni partner - to je već odlučujuća faza integracija.
Imaju dakle državu, ali država nema njih, osim u sasvim trivijalnom smislu, što fizički zauzimaju mnoge državne funkcije. Njihov život, preduzetništvo i karakter su daleko od svega što je suština države kao civilizacijske tekovine, a često i njena suprotnost.
Milov socijalizam - geneza slučaja
Skoro pa preloman, ali svakako krucijalan momentum u razvoju ideje, nastupio je kada je postalo jasno da je pitanje socijalizma u Crnoj Gori zapravo patriotsko pitanje. Jer ako voliš otadžbinu, onda ti je svejedno u kakvom socijalizmu živiš. I da li uopšte živiš u socijalizmu. Posve je nevažno i šta je integracija, ako ista kani da utvrdi postojeće rodoljubivo stanje. I ako je, razumije se, svjetski proces - što je vazda bila odlika socijalizma.
Patriotizam ili socijalizam - svejedno - prazno su slovo, ako se ne zašilje i ne stave na papir. Postanu regulativa i Ustav republike. Pravo i obaveza svih. Milov socijalizam je u svom neminovnom razvoju morao naći tvrđi oslonac. I da se više niko više ne vara ima li ga nema li ga. Nema socijalizma bez države, učio nas je drug Lenjin, znamenit zbog opaske da će nam doći glave mangupi u našim redovima.
Država je kruna pregnuća Mila i njegovih socijalista. Ispravno je reći da imaju svoju državu. Malo je socijalista koji imaju svoju državu još manje država koje imaju socijalizam. Ponajmanje je ipak socijalista koji obrću milione poslujući oko države i obnove njene. Tvoreći ju po liku svojemu. Istina, Milovi demokratski socijalisti , više se hvale državom nego socijalizmom - više ističu svoje državotvorstvo i pripadajuće mu zakonodavstvo, koje im, za uzvrat, halali svekoliko stečeno bogatstvo. Kad imaš svoje milione u svojoj državi, tadijer o vječnosti i taliku crnogorskom snuješ. I ko će da te dira - osim nekih nadničara iz okruženja.
Bonus video:
