KOSMOS ISPOD SAČA

Zamrznuti mozgovi

Hrvatski mediji prenose vijest da je u Albaniji ukinut porez na „male tvrtke“. Dakle, država članica EU divi se potezu Albanije, dok kod nas ta vijest kasni, jer nam ne ide u prilog da imamo komšiju koji vuče dobre poteze, a da mi klepamo po ušima inspekcijom svakoga ko pomisli nešto da zaradi, na malo
4 komentar(a)
meso, Foto: Shutterstock
meso, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 08.02.2019. 01:46h

Narodu bi bolje bilo da ga policija štiti od mesa nego od terorizma, da češće prate zaostale pošiljke iz prošlih vremena što pristižu u Crnu Goru. Ovu iz 1982. je neko ušacovao, a ko zna koliko toga je prošlo, a da pojma nemamo. Iako je meso išlo ka Srbiji, ko zna koliko pošiljki smo tradiocionalno makar probali, čupnuli malo mesa iz prošloga vijeka.

Tovar mesa stariji je od naše ekološke države, stariji i od Evropske unije. Međutim, u Italiji se na primjer saziva sastanak roditelja djece koja borave u vrtiću da bi se glasanjem odlučilo iz koje italijanske regije će se djeci služiti mlijeko, a odakle meso, keks i sve ostalo. Sve precizno i jasno. 

Ministri determinišu ministarstva i tako redom, do elite koja determiniše društvo. Ako je časni crnogorski sud presudio da je u automobil odlazećeg ministra poljoprivrede udarila djevojčica, da je nasrnula na hiljade kubika, metala i stakla, a da nije obratno, onda je meso zamrznuto 1982. godine u luku Bar stiglo tačno na vrijeme, baš 2016. godine.

Hrvatski mediji prenose vijest da je u Albaniji ukinut porez na „male tvrtke“. Dakle, država ćlanica EU divi se potezu Albanije, dok kod nas ta vijest kasni, jer nam ne ide u prilog da imamo komšiju koji vuče dobre poteze, a da mi klepamo po ušima inspekcijom svakoga ko pomisli nešto da zaradi, na malo. Tu se ubira porez, država se čisti od malih početnika i onih što bi da prežive, dakle, monteriba se ne čisti od glave, nego od repa.

Baš treba da se zapitamo, kako to da jedemo najčešće njeguški pršut, da ga izvozimo i ponosimo se njim, a da nikad u okolini Cetinja nismo vidjeli svinju, ne da trčkara, nego makar da smo uočili neki prasedar. Mi smo izgleda profesionalni sušari, majstori da od mesa napravimo čudo nebesko, da ga nadimimo do granice preukusa.

U maloj zemlji koja bi mogla biti prvak u ekofood proizvodnji, desi se da većina marketa prodaje meso koje je crveno zbog dodatka zabranjenih sredstava, da se kvrgava goveda zakopavaju gdje ko stigne, i da u glavnoj luci zastane meso zamrznuto 1982. godine, a da se mi svi zadovoljimo činjenicom da je meso bilo namijenjeno drugima, „tamo daleko“ kako bi Srbiju indirektno pomenuo direktni Bane Popović. Ako Srbija odbije da primi meso, i ako ostane kod nas, neće biti čudo ako neko od „naših“ stručnjaka proba meso pa kao u Maratoncima poruči, „Ljudi, pa i nije ovo tako loše“.

Ekološka država jede tuđe otpatke i davi se u sopstvenom smeću (prim. Beranselo).

U pravnoj državi djevojčica silovito nalijeće i sama udara u ministrov automobil. Jadan automobil, ali se zato sudi i dalje ljudima koji su sjeli na asfalt u bulevaru Stanka Dragojevića pa ih pokupila policija nakon svega par minuta. Neoprostiv čin rušenja države.

Sve je lako u zemlji ispranih mozgova. Ili bolje reći, zamrznutih mozgova.