STAV

Automobil

1 komentar(a)
saobraćaj, putevi, automobila, Foto: Shutterstock
saobraćaj, putevi, automobila, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 19.11.2016. 10:40h

STVAR BEZ KOJE SE NE MOŽE, ILI NEŠTO SASVIM DRUGO

„Bzz, bzzz,“čuje se već po ko zna koji put. 

Muškarac, star najviše 50 godina, već nekoliko dana stoji i igra se, odmah tu na travnjaku, preko puta dječije institucije u kojoj radim. Roditelji koji dovode djecu u naš vrtić su uznemireni i zabrinuti. Telefonski pozivi pljušte, naš direktor je zatrpan mejlovima tih istih, jako zabrinutih roditelja. 

A djeca ko djeca, stoje na prozorima okrenutim travnjaku i sa zavišću pokazuju na veliki automobil-igračku koja poskakuje po tek ošišanom travnjaku. A kad oko 12 sati dođe još jedan pedesetogodišnjak i još jedan automobil ove vrste, pa kad se na kraju obojica pedesetgodišnjaka dohvate daljinskih upravljača i počnu da se utrkuju, dječijoj radosti kao da nema kraja. Neko navija za crveni, a neko opet crče za plavom auto-igračkom. Nama pedagozima i pomoćnom osoblju ne preostaje ništa drugo nego da ih pustimo da neko kraće vrijeme navijaju, naravno, u očekivanju da će sve postati obično, kao i ostale igračke što vremenom i korištenjem postanu dosadne i obične.

Kao što sam i pretpostavila, uprava je tražila i dobila od komune kao više instance instrukcije kako da riješi ovaj slučaj. Naravno, nema govora o nekoj dramatičnoj reakciji, intervenciji policije i slično. Roditeljima se jednostavno mora objasniti da svijet u kom živimo mora imati mjesta i za ove koji se igraju autićima na daljinski upravljač, u godinama kad bi trebalo da voze i svakako posjeduju one prave, velike i skupe automobile. Ustalom, travnata površina na kojoj se odigrava čitava seansa leži u produženju bašte prizemnog stana ovog prvog, ovog koji je započeo sa igrom i auto-trkama.

Sticajem okolnosti, i prije svega zahvaljujući konceptu da svaki kvart, pa makar bio djelimično naseljen i osobama ograničenih psihičkih sposobnosti, mora imati dječiju instituciju, postali smo to - susjedi. 

No, toliko o tome. Toliko o roditeljskoj brizi i komunalnom viđenju principa inkluzije građana. O implementaciji principa inkluzije koji je jedan od principa na kom naš svijet prolazi ili pada, moglo bi se, uostalom, govoriti i pisati u nedogled. 

U gore prepričanom slučaju nije me zaintrigirao čak ni jedan od važnih aspekata savremenog grada, ovaj koji dopušta da se namjena građevina i čitavih kvartova u skladu sa trenutnim potrebama više nego često mijenja. Da obični stambeni kvartovi nisu više samo to, mjesta gdje se prebiva, nego su i duševne bolnice otvorenog tipa, da se dječije ustanove otvaraju i zatvaraju, inkorporiraju i izoluju u gradske cjeline, sve u zavisnosti od urbanističke i pogotovo socio-kulturološke koncepcije dotičnog društva. A ovo dansko i skandinavsko uopšte je više nego fleksibilno i relativno brzo u implementacijama novih trendova i teoretskih zamisli.

Auto, i to auto-igračka, u rukama jednog psihički bolesnog ili samo labilnog (?) pedestogodišnjaka, da ne govorim o šlagu na sve to, bjesomučnoj trci koja počinje onda kad se pojavi i ovaj drugi pedesetogodišnjak, to je ono što me je u ovom neobičnom prizoru zaintrigiralo i okupiralo. Šta sve to ima da znači i kakvu konotaciju bi trebalo dati svemu?

Naravno, posežemo za seksualnom konotacijom i tražimo objašnjenje u čovjekovom libidu, kao što i većini savremenih fenomena dajemo upravo objašnjenje te vrste.  Sabina Spielrein (1885-1942), psihološkinja, poznatija javnosti kao Jungova ljubavnica, ona što je ne tako davno filmom Opasne metode skrenula pažnju na sebe, daje ključ i objašnjenje koje me zanima. A to objašnjenje ide za tim da u automobilu treba vidjeti neku vrstu produženog penisa. 

Vjerovatno nimalo slučajno dolazi do ovog zaključka, pošto se još kao mlada i na početku karijere,  našla u kompleksnom ljubavnom odnosu sa poznatim Karlom Gustavom Jungom, tada oženjenim čovjekom i više nego znatiželjnim naučnikom, a ništa manje i ljubavnikom. Njihov odnos je bio opterećen i permanentnim rivalstvom između velikog Frojda, koji je prema Jungu nastojao održati status mentora, a obojica su, kako izgleda, nastojali privući mladu i pametnu Sabinu u svoje borbene redove. Našavši se tako u ništa manje nego u dva trougla, Spielreinova je mogla izbliza vidjeti koja sredstva muškarac koristi da privuče jednu ženu. Vjerovatno iz te više nego kompleksne konstelacije odnosa, dolazi i njen zaključak da je automobil jedno od njih. Da automobil služi kao sredstvo da se postigne prednost u beskonačnom imponovanju suprotnog pola. 

Ova referenca o automobilu je vrlo zanimljiva i bila bi jedna od onih koje je moguće varirati i stavljati u najrazličitije kontekste. Pogotovo stoga što je vrijeme u kom živimo otvoreno za sva moguća tumačenja savremenih fenomena. Gledati iskosa kako bi pametni, i danas sveprisutni, Slavoj Žižek, rekao, čak štaviše, poželjno je (pogledati istoimenu knjigu u prevodu Aleksandra Bečanovića, više je nego poželjno. Doduše, slova su sitna, presitna, ali pokušaj vrijedi napora).

Ugrožena muškost i njene proteze

U doba kad je Spielreinova opservirala stvarnost oko sebe, četvorotočkaš je bio tek privilegija manjine i daleko od toga da bude dostupan širokom muškom auditorijumu. Nije bilo govora da bude omiljeno mjesto ljubavne predigre, osim naravno za one rijetke koji su ga posjedovali, kao što je to danas, bar kako nas uvjeravaju neka, navodno super objektivna, naučna istraživanja (Dureksova globalna anketa, npr.). Pa ipak, sve oko njega dobra je polazna osnova za razmišljanje i donošenje zaključaka o svijetu u kom živimo.

Da vlastito tijelo nije bilo dovoljno u stvarima pola i seksualnosti čak ni i u kamenom dobu, više je nego jasno. Kao i to da je srazmjerno civilizacijskom napretku rasla i ambicija da se sve tehničke novotarije instrumentalizuju u službi libida i seksualnosti koja potvrđuje status i društvenu moć. 

Da to nisu uvijek bile benigne i imbecilne proteze i protezice toj istoj muškosti, poput auta-igračaka o kojima je bilo riječi, i koje socijalna država skandinavskog tipa ostavlja kastriranoj i tabletama umirenoj muškosti, govori i naš balkanski, ne tako davno prohujali, ratni vihor. Vihor u kom se podivljali balkanski mačo nakon duže, za naše prostore neuobičajeno duge, pedestgodišnje pauze, dohvatio tako dragih mu igračaka. Tenkova, praga, i za srce, ne samo njemu, nego i globalnoj muškoj populaciji, priraslog mu kalašnjikovu. Teritorije su padale i sklapale se kao i svjetovi od lego-kockica što se  sklapaju i padaju. A bogami, padalo je i sve živo na tim teritorijama. Žene pogotovo. Htjele-ne htjele, potvrđivale su teoriju o muškarčevoj seksualnosti. Kad nema one prave, nježne i suptilne, ima ove u kojoj su razne proteze i nakaradne seks-igračke dozvoljene. Uostalom, aktuelna teza da je rat polova jedini permanentni rat, dala je izvjesnu legitimnost svemu. Ovima koji se igraju pogotovo.

Preporučujemo za Vas