Da je slučajno gledala TV seriju “Zapadno krilo” o životu u Bijeloj kući, u kojoj je i sama živjela 8 godina i nadala se da će živjeti još barem četiri, a možda i svih osam godina, te čula riječi lika koji se zove Bruno, Hillary Clinton danas možda ne bi bila gubitnica netom završenih izbora.
Bruno objašnjava svoju ideju demokracije i kaže: “Glasači su oni koji će postaviti uvjete izbora, ne mi. Oni će odlučiti što je važno, ne mi.”
Možda ne bi bila gubitnica da je obratila pozornost na riječi bivšeg suradnika njena supruga, Roberta Reicha koji je nakon čitanja utjecajne knjige Georgea Lakoffa “Don't Think of an Elephant” izjavio: ”Nije dovoljno da na našoj strani imamo samo razum. Mi moramo koristiti riječi i slike toliko jake da mogu uvjeriti druge da smo u pravu.” Čini se da ništa od toga nije radila Hillary Clinton i njen tim. Naprotiv, itekako su “vidjeli” i previdjeli “slona” te nošeni krilima ogromnog novca Wall Streeta i inih stranih donatora pristigla kroz Clintonovu fondaciju, uživajući na lovorikama koje su o njima pisali ili govorili skoro svi američki mediji, obrušili su se podcjenjivački i bahato na Donalda Trumpa, praveći time prvu i najveću grešku jer su uveli “slona u sobu svojih glasača“. Počeli su vjerovati u ono što su mediji i agencije predviđale: da je uspjeh protiv totalnog autsajdera zajamčen. U knjizi Lakoff objašnjava da su političari, pogotovo oni s ljevice, razvili matricu razmišljanja kako se u svakoj debati može pobijediti koristeći racionalne argumente. Pritom, naravno, zaborave sve ostale oblike uvjeravanja i na koncu izgube cijelu bitku, a ne znaju zašto se to dogodilo.
I dok je Trump imao jasnu, kratku i lako pamtljivu poruku “Making America great again”, cijela strategija stožera kampanje Hilary Clinton bila je usmjerena na ocrnjivanje karaktera protukandidata: na nespremnost i neiskustvo Trumpa da bude predsjednik i osoba koja upravlja ključnim političkim procesima u zemlji, insistirajući na njegovoj slici kao impulzivnog nasilnika, lašca i seksualnog zlostavljača što ga je, po njima, činilo opasnim za SAD.
S druge strane, Hillary Clinton nudila je samo svoje političke recepte i kandidaturu utemeljenu na ”meritumu” prošlih 25 godina.
Da se samo sjetila poruke kojom je, zahvaljujući svom tadašnjem izbornom strategu Jamesu Carlwilleu, pobijedio u kampanji 1991. njen suprug, mlad i “zelen” guverner Arkansasa, tada je izgledalo, nepobjedivog Busha starijeg: “It is economy, stupid” (“U pitanju je gospodarstvo, budalo”).
Trump je to znao iskoristiti pa je žrtvama globalizacije koji su po prirodi stvari dosad bili demokratski glasači, pogotovu u državama Wisconsin, Michigan, Pennsylvania i Ohio, u kojima su on i stratezi njegove kampanje procijenili da se dobivaju izbori i elektorski glasovi, posvetio najviše vremena i pozornosti. To su države tzv. “rust belta”, ''pojasa hrđe'', radničke i industrijske zemlje koje je Hillary Clinton već smatrala dobivenim, pa tako tijekom kampanje nije htjela ni posjetiti Wisconsin, ostavši radije doma u New Yorku ponukana izvještajima agencija koje su joj davale prednost od oko 6 posto. Trump je za to vrijeme, na primjer, govoreći ispred Fordove tvornice tijekom kampanje u Michiganu, zaprijetio toj automobilskoj korporaciji da će on, ako oni doista žele zatvoriti tu tvornicu i preseliti je u Meksiko, kao novi predsjednik uvesti carinu od 35 posto na bilo koji automobil proizveden u Meksiku, a koji bi se kao gotov proizvod vraćao na američko tržište. Bila je to draga glazba za uši radničke klase u Michiganu koju su prvi put od nekoga čuli.
U toj tipičnoj i jakoj bazi demokrata Trump se fokusirao i s dosljednom jasnom porukom “It is antiglobalisation, stupid!”, što mu je donijelo u prve tri države 107.000 glasova više koji su mu, kako danas stvari stoje, donijele potrebnih 46 elektorskih glasova, a time i ukupnu pobjedu. U Ohiju je pobijedio za pola milijuna glasova.
Bahatost je u politici najopasnija moneta
Nakon 25 godina u američkoj i svjetskoj politici, Hillary Clinton pomislila je kako je njen uspjeh zajamčen i odlučila je, umjesto pokreta utemeljena na idejama, moralnim principima i viziji Amerike za barem sljedeće desetljeće, napraviti pobjednički stroj za ove, a možda i sljedeće izbore 2020.
Tako je njena kampanja skupila nevjerojatnih 510 milijuna dolara, dvaput više od Trumpovih 255, (u koje valja uračunati i Trumpovih 66 milijuna dolara, a nije poznato jesu li Clintonovi svojim novcem doprinijeli kampanji) te je ona zakupila nevjerojatnih 75 posto od 500.000 svih televizijskih i nacionalnih promidžbenih programa i poruka emitiranih ili objavljenih u ovoj predsjedničkoj utrci.
Oko Hillary Clinton stvorio se napuhani balon lažne realnosti, postala je “dragom” Wall Streeta i onoga što se u Americi zove “big money”. Uljuljkana u ogromnom novcu koji je dobila i u povijesti demokratskih izbora nikada viđenom unisonom podrškom mainstream medija u zemlji, ali i širom svijeta, Hillary Clinton pomislila je kako će nakon 25 godina čekanja, kao prva žena i prva supruga bivšeg predsjednika, postati predsjednica SAD-a jer je to samo formalnost.
Ali i ona i američki ključni mediji jako su podcijenili i njeno biračko tijelo i čitalačku publiku. Dva od 100 najvećih američkih tiskanih medija podržali su Trumpa, dok je u specijalno pisanim uvodnicima i na naslovnim stranicama njih 57 podržalo Hillary Clinton. Samo 4 posto privatnih donacija novinara otišlo je Trumpu, a 96 posto Hillary Clinton, pokazuju podaci washingtonskog Centra za javni integritet.
Umjesto da budu objektivni promatrači stvarnosti koji analiziraju trendove i pomake, daju sociološku analizu stanja društva kojem pripadaju i iz toga izvuku zaključke, većina novinara - a i agencije koje analiziraju moguće izborne rezultate - pretvorila se u navijače ili u "partizane", u engleskom smislu te riječi.
Time je Trump u očima ''običnih'' ljudi, u odnosu na Hillary Clinton, sve više izgledao siromašniji i slabiji.
Njena kampanja time je učinila nezamislivo: njoj naklonjeni mediji portretirali su Trumpa kao bombastičnog, pričljivog ženskaroša, prevaranta i čovjeka koji izbjegava platiti poreze, pretvarajući ga u savršenog antiestablišment kandidata. Zaboravili su, dakako, da Amerika ništa ne voli tako puno i tako jako kao “underdogs”. I to političkog autsajdera koji se još natječe na ticketu stranke za koju su svi, pa i njeni prominentni predstavnici, smatrali da se još dugo neće vratiti na vlast. Bush mlađi rekao je kako se plaši da će upravo on biti zadnji republikanski predsjednik u Bijeloj kući za dugi niz desetljeća.
I onda, baš kao u slučaju Brexita, desio se nepredviđeni "crni labud”. Rezultati su pokazali da se većina glasača radije opredijelila za “usamljenog ratnika”, nego za “izbornu korporativnu mašinu”.
Trumpova pobjeda mogla se predvidjeti ako se objektivno gledalo na stvari, nikako navijački. Osim toga, demokracija ne mora biti logičan proces. Ljudi glasuju emocijama i impulsima, odlučuju o političkim izborima baš kao što donose odluke o svemu drugom u životu.
Kad se bolje razmisli, pobijedila je Trumpova autentičnost, kakvom god se crtom svog karaktera on predstavljao, a ne ''phoniness'' i medijska halabuka. Zato treba možda, tko hoće i može, pročitati još jednom “Mudrost gomile” Jamesa Surowieckija.
Sve analize javnosti pokazivale su kako će Trump izgubiti; svi živući bivši američki predsjednici bili su javno protiv njega, najpoznatije američke glazbene i filmske zvijezde bile su protiv njega; Republikanska stranka nerado je pristala na to da ga ima na svom ticketu, svjetska javnost bila je protiv njega, ali Trump je, eto, uprkos svemu, pobijedio.
Pobjedivši Hillary Clinton praktično je pobijedio Wall Street, kao i K Street u Washingtonu. Ulicu u kojoj su smještene sve najznačajnije lobističke tvrtke u zemlji koje predstavljaju domaći i strani krupni kapital te kao registrirani “forreign agents” i druge države i vlade, pogotovo one s Bliskog istoka koje su, ne varajmo se, itekako imale svog “jahača” u ovoj utrci a to, vidjeli smo, nije bio Trump. Na koncu je pobijedio i ured u koji će uskoro ući, a nalazi se na aveniji Pennsylvania, na broju 1600 jer su se i sadašnji predsjednik Obama i njegova supruga Michelle angažirano i direktno uključili u antitrumpovsku kampanju.
Trump, lik koji kao da je izašao iz scenarija američkih vesterna, ili iz nekih drugih filmova kakvima hollywoodska povijest obiluje, ”sam protiv svih”, političar kojeg su pa skoro do posljednjeg dana svi podcjenjivali ipak je, izgleda, imao najvećeg saveznika u svom oponentu, samoj Hillary Clinton.
Njeni i “kosturi iz ormara” njena muža od prvog dana bacali su sjenu na kampanju i stvarali demokratskim glasačima - koji su u dvije prethodne predsjedničke utrke 2008. i 2012. nadmoćnom većinom glasovali za Obamu - neugodnost i duboku nepovjerljivost. U jednom trenutku čak su dvije trećine ukupnog glasačkog tijela SAD-a u anketama potvrdile da ne vjeruju Hillary Clinton. I pored ogromne anti-trumpovske kampanje i njegovih nespretnih i neugodnih izjava na račun žena, Afroamerikanaca i Hispanoamerikanaca, Hillary Clinton nije ih “en masse” okrenula za sebe, a i mnogi od njih su glasali, opet naizgled protivno logici, za Trumpa. Analitičari kažu da je Hillary Clinton nedostajalo entuzijazma upravo za taj dio stanovništva kojima se prijetilo “ugroženošću” ako Trump osvoji vlast. Mlade žene, prema prvim procjenama, bile su najmnogobrojniji i neočekivani “preletači” na Trumpovu stranu.
A Trump je ušao u utrku potpuno siguran da nema što izgubiti. Nakon više poslovnih uspjeha i padova, reality show programa, mnogobrojnih izbora za miss svega i svačega, hotela, kasina i golfskih terena, 3 braka, uloga u filmovima, u 70. godini života, bogat po nekim procjenama 4 milijarde dolara, iako on tvrdi da ih je 10, izgleda da je rekao sebi: “idem pokušati ostaviti nešto za povijest”.
Da je izgubio ovu utrku, mogao je računati na uvećanje vrijednosti svog brenda “Trump” u SAD-u i širom svijeta. Nije možda nevažna činjenica spomenuti to da je odrastao u obitelji koja je posjećivala mise u crkvi, u kojoj je kao pastor služio Norman Vincent Peale, kasnije autor slavnog bestselera o samopomoći “Moć pozitivnog razmišljanja”. Otud možda i samouvjerenost koju je pokazao u svojim nastupima, ali i kada je, na konvenciji republikanaca u srpnju ove godine, rekao: “Amerika propada, ali je ja sam mogu popraviti.”
Zahvaljujući upravo njegovom “restless” karakteru i spletu okolnosti, Trump je pobijedio, a ta je pobjeda i Ameriku, pogotovu onu Ameriku elita, a skoro i cijeli svijet, zatekla u drijemežu.
Republikanci će imati većinu u oba doma, u Kongresu i Senatu
Ovo je bio totalni poraz ''clintonovske'' Demokratske stranke i većine američkih medija koju su ih tetošili te im opravdavali sve greške otkad su se 1992. preselili iz Little Rocka, u državi Arkansas, u Washington, D.C., do danas. Jedna era, era političkih dinastija Bush i Clinton, završena je.
Ne spominjem predsjednika Obamu jer mnogi promatrači smatraju da, iako je bio predsjednik u dvama mandatima, nikada nije ovladao strankom kojom je, kao i vanjskom politikom, za njegovih mandata vladao bračni par Clinton. Mnogi washingtonski insajderi tvrde da je Clintonova fondacija bila paralelni centar upravljanja američkom vanjskom politikom, ali je li to tako zaista bilo, pokazat će dani koji dolaze.
Trump je najavio ne samo novo dijeljenje karata u Washingtonu koje se, sa svakim novim predsjednikom u Bijeloj kući i očekuje, nego i ''redizajniranje'' američke uloge u svjetskom poretku, u kojem je ova još uvijek najveća svjetska sila glavna još od pada Berlinskog zida 1989. Europa se pribojava, a njegove dosadašnje izjave daju im za pravo, da je Tramp izolacionist, ali predviđati što će se dogoditi nezahvalno je. Netko je jednom rekao: “priča u kampanji je poezija, a vladanje je proza”.
Alex de Tocqueville, čovjek koji je svojevremeno Europi ”otkrio” američku demokraciju i čiju knjigu je svaki student sociologije, pa tako i potpisnik ovih redova, morao znati skoro napamet, proročanski je rekao kako će ”američka republika opstajati do onog dana kada Kongres sazna kako može potkupiti američki narod s njihovim vlastitim, javnim novcem". Izgleda da se to još neko vrijeme neće dogoditi, iako ozbiljne naznake korupcije u jeku ove predsjedničke kampanje ostavljaju loš dojam.
”Slobode ne može biti bez javnog morala, niti morala bez vjere”, kazao je De Tocqueville, ali nadajmo se kako je ovaj pronicljivi Francuz prije dva i kusur stoljeća imao pravo rekavši da “veličina Amerike nije u tome da je prosvjetljenija od drugih nacija ili razvijenih društava svijeta, nego u mogućnosti da brzo ispravlja svoje greške.”
(Nacional)
Bonus video:
