LAKAT U REBRA

Kokošija posla

Šezdeset tona kokošijeg izmeta više od mjesec izaziva medijski i zemljotres u našim glavama. Samo vanzemaljci nijesu bili osumnjičeni za ovo gušenje stanovnika Podgorice, a svi ostali dramski zapleti bili su u igri
169 pregleda 1 komentar(a)
Podgorica grad vremenska, Foto: Zoran Đurić
Podgorica grad vremenska, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 07.11.2016. 06:59h

Svaka baba koja drži kokoške u svom dvorištu zna da njihov izmet ne uzrokuje zemljotrese. Nijedan kokošinjac ne mirirše, ali domaća i svježa jaja pomažu da zaboravite kakva je gustina amonijaka u kokošijoj spavaoni. S tim što je velika razlika između kokošaka koje „pasu“ po zelenoj livadi i ovih sa farmi kokošaka koje u boksovima žive pod neonom i kljucaju hranu koja ima je propisana da bi kao automati snosile jaja. Samo što sunčane naočare ne nose. Domaće i neonsko, neuporedivo je to. Kad iskoriste kokoške, farme ih prodaju, a one ne umiju da žive na slobodi već se skupe u mračnom kokošinjcu kod novih domaćina; pojedine nakon određenog vremena krenu po zelenoj livadi, neke nikada. Tako i mi ove jeseni tumaramo za istinom!

Šezdeset tona kokošijeg izmeta iz živinarskih farmi više od mjesec izaziva medijski i zemljotres u našim glavama. Podgorica se guši u smradu, a nadležnima je trebalo više od mjesec dana da utvrde odakle stižu isporuke amonijaka koje jugo donosi. Šezdeset tona kokošijeg izmeta sa farme u Martinićima 29. oktobra donijeli su kamioni i isporučili na njivu Ujkića na Kućama Rakića. Domaćin je po nalogu inspekcija preorao njivu i sada se nadamo da će narod odahnuti. Nek mu dobro rodi, ali zapržio nam je čorbu. Đubrivo je očigledno donošeno i prije tog datuma, jer se nesnosan smrad u gradu osjećao još krajem septembra kada su građani alamirali medije, a oni inspekcije. Vazduh je treperio od smrada, prosto se jara pojavila kao da je više od 40 Celzijusa.

I dok su nadležni svim raspoloživim sredstvima pokušavali da odgovore šta guši Podgoričane, javnost i ulica postavljali su razne dijagnoze, razne teorije zavjere o tome ko nas i čime truje. Tumarali smo kao ona ćora koka koja želi da potrefi zrno.

Jedino vanzemaljci nijesu bili osumnjičeni za ovo gušenje Podgoričana, a svi ostali dramski zapleti bili su u igri. Čak i da se kroz Podgoricu prevozi nekakav opasan otpad iz inostanstva, da postajemo deponija. Čini se da su nas mediji i politika istrenirali da od svega pravimo zavjeru, pa nam je smrad dobro došao da malo i od njega misterije iskonstruišemo. Prema jednom scenariju, pojava smrada koji zapljuskuje Podgoricu je najava katastrofalnog zemljotresa. Pojedini su se prisjetili da je, navodno, nešto slično zaudaralo još 1979. godine pred katastraofalan zemljotres koji je pogodio centralni i južni dio Crne Gore.

Sve je to demantovao direktor Seizmološkog zavoda Branislav Glavatović, saopštivši da je ovo što guši Podgoričane prije miris sa đubrišta, koji ne može da se dovede u vezu sa zemljotresom. Kod zemljotresa ima nezdravih gasova, to su dominantno sumporni, oksidi, hidroksidi. Neprijatni mirisi se više vezuju za vulkanogene procese nego za zemljotres.

Kada je 2009. godine proradila Akvila u Italiji i dogodio se, nažalost, katastrofalan zemljotres, neki amater istraživač je na osnovu pojačane aktivnosti radona prognozirao šta će se desiti. Dakle, ako ne bude smrada, ne znači da smo abolirani od mogućnosti da se zemlja zatrese!

Dugogodišnji profesor Metalurško-tehnološkog fakulteta Petar Živković posumnjao je da takav smrad može biti samo od kokošijeg đubriva. On je pozvao nadležne da, ako naš Ekotoksikološki zavod, Institut za javno zdravlje i inspekcije ne mogu da daju odgovore šta smrdi, pozovu institucije iz drugih država ili Evrpske unije da ispitaju i saopšte istinu. U ovim vremenima raznih teorija zavjere, a obično to biva kad se istina krije ili još nijesmo došli do nje, mi ne umijemo da prepoznamo smrad koji uzrokuje kokošiji izmet, već nam treba pomoć iz inostranstva?! A samo je trebalo konsultovati neku domaćicu koja živi na selu i drži kokošinjac, ona se dvoumila ne bi. Za zaključak joj ne bi trebali specijalni instrumenti i laboratorije. Ovako, čitavoj javnosti zaraženoj kokodakanjem, zadah kokošijeg izmeta poslužio je da isplete nevjerovatne priče.

Kome drvenarija slabo dihtuje, kad je jugo i sunčan dan ove jeseni, od nesnosnog smrada nije mogao da se sakrije ni u sopstvenom domu. Cvijeće se na terasi povijalo pod tim naletima amonijaka. Konačno smo svi mogli da se identifikujemo sa našim sugrađanima koji žive pored kolektora. “Dobro došao u klub”, omiljena im je pjesma ovih dana. Kada dune sjever grad odahne, ali je onda upitna bezbjednost letjenja, jer kako su piloti aviona ostajali pri svijesti, samo oni to znaju.

Rezultati mjerenja Centra za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) pokazali su, konačno, povećano prisustvo amonijaka u vazduhu. Dakle, koke su krive!

Smrad kokošijeg izmeta nas je na neki čudan način ujedinio, u strahu su velike oči, pa smo zahvaljujući njemu zaboravili na političke borbe koje su podigle tenzije ove jeseni. Podjednako je smrad gušio i poziciju i opoziciju, bogate i siromašne i one koji su za NATO i njihove protivnike. “Od smrada se ne umire”, kaže narodna poslovica, ali se mašta raspiruje kao vatra na vjetru. Farmama su inspekcije zabranile da prodaju kokošiji izmet. A svi mi bi valjalo da naučimo lekciju kako od nekih lako dokazivih zaključaka ne moramo praviti konstrukcije koje se hrane našim strahovima. Previše drame nam samo škodi!

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")