„Ovo je zemlja za nas“, pjevuši Gazda brijući se poslije Pirove pobjede.
Prevedeno sa gazdinskog jezika: „Ova zemlja nije za njih“. Oni su fašisti iz sjevernog komšiluka, ruski špijuni, teroristi. Domaći izdajnici. Strani plaćenici.
Podanica voli da kaže da baš i nije ljubiteljka Gazdinog lika i djela ali telepatski čita svaku Gazdinu misao i pretvara je u sopstvenu: Posebno je gadan ovaj jedan, što nešto piše o nekom već viđenom čudu, a ima prezime sa sjevera Gazdine zemlje. Kompleksaš, čovjek sa krizom identiteta. Zemljomrzac. Jer Gazda je zemlja.
Sve to ovom jednom, koji se usudio da se sprda sa njenim Gazdom, podanica fino sruči u lice. Time pokazuje da je spremna na osnovu porijekla oca odrediti ukupno političko biće sina, unuka i praunuka. U osnovi njenog stava je esencijalizam. Potomci bitange su bitange do u dvadeseto koljeno, a potomci perjanice čojstva nose čojstvo dovijeka. Ona zna gdje u Gazdinoj zemlji žive njemu lojalni ljudi puni čojstva, a gdje nelojalne bitange. Prosto ko pasulj.
Tako misli Gazdina nacionalistička advokatica. Ponosna socijalistkinja.
Zanimljiviji dio priče jeste pokušaj onog jednog da razumije priprosti intelektualni aparat ovakvih ljudi koji u svakoj kritici Gazde vide to što ne postoji - mržnju prema cijeloj zemlji. A ne vide to što postoji - Gazdine nakaradne metode bogaćenja i vladanja istom tom zemljom.
Kao i spomenuti ženski Gazdin fan ovakvi ljudi su spremni da prebrojavaju krvna zrnca svakome ko se usudi naći manu njihovom idolu. Sebe pritom sigurno doživljavaju kao antifašiste. Pošto Gazda tvrdi da je on najveći antifašista, onda su svi njegovi politički protivnici manji ili veći fašisti.
U pravilu, kada se dodirnu palanački nacionalizam i pseudosocijalizam nastane ona mješavina koja nam kaže da smo „mi“ pravednici, a svi drugi skotovi.
Oboružana ovim providnim alibijem gazdoljubačka svijest loše prikriva svoj tribalni primitivizam. Ona je osnova svakolikog nečovještva. Deduktivno destilovanje karakternih crta ljudske jedinke iz njenog porijekla sačinjava jezgro svakog ekstremnog desničarenja.
Uputno bi bilo da se podanička svijest ovakvih osoba dodatno edukuje pokojim uvidom u djela klasika marksizma - i Gazda ih je još kao mlad sve pročitao. Tamo piše da je ideologija iskrivljena svijest. Kao kad gledaš štap umočen u vodu. Kad te pitaju kakav je štap, kažeš - izlomljen. Tako, palanačka nacional-socijalistička hibridna svijest vidi u svakoj kritici izdaju, u drugačijem pojedincu Sotonin kolektiv. Ta svijest je osjetljiva, pamti šale na Gazdin račun kao šarplaninac batine. Agresivna je. Najprije verbalno, pa ako treba i fizički. I što je najstrašnije, misli da je u svemu tome pravedna.
Ustvari, to je nesrećna svijest. Njen glavni sadržaj je preglomazni ego. Ne uspijevajući da uskladi svoju umišljenu veličinu sa svojom stvarnom minornošću u svijetu, ta svijest se bavi ogovaranjem boljih od sebe. Ako oblati nekoga ko je zaista pošten, biće poštenija od njega, ako unizi nekog ko je veći od nje, biće veća od njega. Ako to još uradi za Gazdin račun, onda je to pravo domoljublje. Tako misli ta puzajuća, ideologizovana svijest.
Ima li pomoći onima koji o sebi misle kao o slomljenom štapu?
Teško. Morali bi se izvući iz bare u koju su zabasali, ne bi li konačno sebe doživjeli kao dvonožna bića. Time bi shvatili da beskičmena i slomljena podanička svijest, stvorena da uljepšava Gazdin lik nije bogomdana.
Jedina nada je da im neko dobro izmasira skoro odumrli centar za savjest.
Svačija svijest ima pravo na zablude, ali u ljudsko dostojanstvo spada i pravo da sebe vidiš kao uspravan prut, te obaveza da sebi priznaš istinu.
Dakle, podanice draga, veli onaj jedan, ako ovo pročitaš izađi iz te baruštine.
Bonus video:
