Ovih su dana UNESCO-vi eksperti obilazili nominovane lokalitete u Crnoj Gori za UNESCO listu. Pitali smo se zašto zaobilaze Budvu? Nije za čuđenje. Budva nije nominovana, jer njoj se ne može ni prići, ni sagledati je, niti prepoznati u njoj srednjovjekovne bedeme
Krenimo redom. Na sjednici Vlade 21.01.2016. usvojena je informacija o realizaciji projekta nominacije venecijanskih odbrambenih tvrđava između XV i XVII vijeka na tlu Crne Gore, za upis na UNESCO listu svjetske baštine, bez ikakve pompe koju takav događaj zaslužuje.
Nominovane su tvrđava Forte mare u Herceg Novom, utvrđenja Kotora i Ulcinja, mada je Kotor kao cjelina već na UNESCO listi. Bila je to inicijativa italijanskog Ministarstva kulture.
O ovako važnom poslu nominacije u kulturnoj javnosti se nije znalo. Razlozi takve neinformisanosti su to što Ministarstvo kulture nema običaj da svoje radne projekte stavlja na sajt osim kada Ministar nekome čestita ili prima čestitanja. Ovaj običaj oglašavanja nema takođe ni Direktorat za kulturnu baštinu, kao ni Uprava za zaštitu kulturnih dobara. Dakle, kulturna baština, stanje u njoj, projekti države Crne Gore su tajna koju njeni građani ne mogu znati. Iako sami poslenici kulture često navode da reforma društva počinje reformom kulture, nijesu u stanju da objelodane ono što bi svakog građanina Crne Gore činilo ponosnim. Zbog čega su onda institucije kulture tako zatvorene i tajanstvene kad su u pitanju ovako značajni projekti? U Hrvatskoj i Italiji je objavljeno na desetine popularnih tekstova i filmova o venecijanskim tvrđavama koje su nominovane. Nažalost, ni premijer nije umio da iskoristi ovu nominaciju za UNESCO u prilog svojih uspjeha, a taj događaj nije od manjeg značaja od ulaska u NATO i Evropsku uniju, jer biti na listi kulturnih dobara značajnih za čovječanstvo, ovako male države, nešto je što donosi svjetski ugled.
Na UNESCO listi su Kotor i Durmitor
Povod za ovakav uvod je zbog pitanja: zašto Budva nije u toj nominaciji, kada kao čista venecijanska tvorevina, egzistira od početaka romanske civilizacije, od II vijeka p. n. e. i ranog hrišćanstva, sa četiri stotine godina Venecije i traju do današnjih dana i prepoznaju se u biću, identitetu i kulturi naroda na prostoru današnje Crne Gore.
Venecija je došla u Budvu 1442. godine i bila do posljednjeg svog dana 1797. Evidentne konture bedema i pristaništa ona je postavila. Na budvanskim bedemima su i dan danas grbovi Morosinija, Gradeniga, Mema, Querinija, sa državnim grbovima Mletačke i znaju se svih devedeset rektora koji su upravljali Budvom. Forma bedema kakvi su danas postavljena je 1495. godine. Šetnice bedema sa arkadama, sa mašikulama, toparnicama, eškarpama - sve u klesanom kamenu, spadaju u tipičnu arhitekturu Venecije. Fortifikacijskom gradacijom izrastanja iz mora, na stijeni do uzdizanja Citadele nad gradom koja ima klasičnu poziciju Akropolja, rijetke skladne ljepote i za srednjevjekovne fortifikacije. Svojom arhitektonskom formom, proporcijom i detaljiima bastion Gradenigo je možda najljepši te vrste u Crnoj Gori.
Što je onda razlog da Budva nije kandidovana? Postoje neke teoretske pretpostavke, kako su se ekipe Ministarstva kulture bavile vrednovanjem prilikom nominacije. Istina je da je Austrougarska porušila dio kastela sv. Marije današnje Citadele 1838. godine i napravila veliku kasarnu, što je možda smetnja stilskoj čistoti kulturnog dobra. Ali, puno je takvih slučajeva svuda u svijetu, pa čak ti kontrastni kulturni slojevi imaju kvalitete kao svjedočanstva određenog vremena.
Ima Stari grad Budva druge smetnje iz novijeg vremena, poslije obnove od zemljotresa, koje je konstatovalo više komisija. Posljednja Komisija za revalorizaciju nepokretnih kulturnih dobara 2013. godine uradila elaborate, ali i to je tajna koju kriju službe zaštite jer ne dostavljaju elaborate ni Opštini, ni pravnim i fizičkim licima, vlasnicima kulturnih dobara. Najveći dio promjena u Starom gradu je dozvolio višedecenijski direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture na Cetinju, (četiri i po mandata) sa svojom stručnom saradnicom, protiv svih pravila struke i zakona, a ne zaostaje za njim ni Uprava za kulturna dobra, kakvo je novo ime navedene institucije od 2010. godine. Budva je voljom partijskih stručnjaka za kulturnu baštinu, njihovim činjenjem, odnosno nečinjenjem prestala da bude "svjedočanstvo vremena" i samim tim možda i nezanimljiva UNESCO ekspertima.
Za divno čudo je da su i pored takve "stručne-brige" budvanski bedemi, srednjevjekovna fortifikacija, ostali isti kao 1495. kada su izgrađeni u formi ovakvoj kakvi su danas. Ako izuzmemo razne nakačene svjetiljke, koje nije nikakav problem skinuti, bedemi su, može se reći, sačuvani u svom izvornom obliku i neizbježno je pitanje zašto Ministarstvo kulture nije nominovalo Budvu kada je ona čista venecijanska tvorevina.
Biti na listi UNESCO-a znači biti u svjetskoj eliti. Ko je to dao sebi za pravo da iz tako značajne nominacije isključi Budvu, koja je bila svjetska adresa od Sofokla, IV vijeka p. n. e. do današnjih dana. Koje su to neodgovorne službe isključivanjem Budve iz nominacije napravile ovako veliku stručnu, istorijsku i etičku grešku? I još pri tome sve to sakriveno od suda javnosti.
Ako danas vidimo namjere autora nacrta Prostornog plana priobalnog područja koji u tekstu plana predviđa "interpolacije u i oko istorijskih jezgara", onda je jasno zašto Ministarstvo kulture ništa ne objavljuje na sajtu, zašto Direktorat i Uprava takođe nemaju sajt za aktuelne poslove, zašto najviše vole da o svemu ćute i zašto su najsrećniji kada ih niko ništa ne pita. Bitno je zadovoljiti velike i maštovite investitore "strateške spasioce Crne Gore" i snishodljivo bez ikakvog dostojanstva struke i zakona zatvoriti oči, uništiti kulturnu baštinu, a napredovati u karijeri, obezbijediti, najveće državne nagrade, postati akademik i dobiti nacionalnu penziju.
Eto, ti i takvi stručnjaci rade studije zaštite kulturnih dobara, oni su ili obrađivači ili revidenti, ili su u žiriju, ili su licencirani projektanti, a sve za ličnu korist, a na štetu kulturne baštine Crne Gore. Njihovi profesionalni i stručni životi traju koliko im traju mandati, ali dovoljno da unište ono što su prethodne generacije gradile vjekovima i ostavile potomstvu i svjetskoj civilizaciji.
Možete pisati ministru dobronamjerna pisma (bez javnosti), nećete dobiti odgovor, iako je pisanje i riječ jedini alat kojim raspolaže. Možete mu postavljati poslanička pitanja u Skupštini Crne Gore. Dobićete uvijek neprecizne, neubjedljive i netačne odgovore, kao i obećanja koja se nikada neće ostvariti.
Doskorašnji veliki lični finansijski interesi a sada animozitet prema Budvi i političke vlasti i države i Opštine, uz svesrdnu pomoć Uprave za zaštitu kulturnih dobara, uspjeli su da poslije 2.500 godina trajanja srozaju Budvu na trećerazredno vašarište.
Godine 1650. don Krsto Ivanović piše da je" Budva grad, malen po opsegu zidina koje ga okružuju, ali velik po ugledu koji uživa zbog svojih vrlina i hrabrosti."
Danas možemo reći: Budva , grad velik po svom opsegu i svojim brukama, a malen po vrlini i ugledu.
Eto kako je Budva zbog neznanja i neodgovornosti ili smišljenom namjerom izgubila šansu da bude nominovana za UNESCO listu objekata značajnih za čovječanstvo.
Autor je arhitekta iz Budve
Bonus video:
