Ministar održivog razvoja i turizma Branimir Gvozdenović, najavio je ovih dana, neposredno pred parlamentarne izbore zakazane za 16. oktobar, da će “njegovo” ministarstvo u 2017. realizovati projekat 1000+ stanova. Ni za ove izbore, tradicionalno, nije propustio da najavi nove pogodnosti novog projekta koji bi, ako bi on zaista bio ministar i nakon izbora, značio samo predizborno obećanje i novu obmanu, što je već postalo jasno građanima CG.
Da bi sve bilo jasno, treba reći da je do sada izostalo planiranje državne strategije po ovom pitanju, da oni koji pišu strategije i usvajaju planove kao da ne žive u CG i ne poznaju prilike i specifičnosti regiona i određenih grupa stanovništva i zanemaruju ko je u stvari ciljna grupa, a to su GRAĐANI, a ne GRAĐEVINSKE KOMPANIJE. Kao da je malo državnih i privatnih poslova u kojima benefite izvlače iz odnosa sa državom vlasnici tih kompanija (kako oni na papiru koji figuriraju kao vlasnici, tako i oni koji ustvari stoje iza svega) nego još i u dijelu državnog projekta, koji za cilj ima pomoć u rješavanju socijalnih kategorija, nažalost, kada je ovakva vlast u CG, i mladi bračni parovi koji po svojim sposobnostima jesu kadrovi, ako nijesu miljenici vlasti postaju socijalni slučajevi, treba da bude u fokusu primarno intreres građevinskog lobija.
Da podsjetimo građane, u prvoj fazi projekta 1.000+ realizovana su 433 stana dominantno u Podgorici. Svi stanovi koji su realizovani na sjeveru su bili iz ponude Crnogorskog fonda za solidarnu stambenu izgradnju. Stanovi u Podgorici su realizovani u 90% slučajeva iz ponude preduzeća Zetagradnja.
Rezultati prve faze projekta su jasno ukazali na nedostatak tržišta nekretnina na sjeveru i nedostatak sredstava lokalnog stanovništva da tražnjom animira građevinare da grade u tim opštinama u narednom periodu. Ako je već u prvoj fazi projekta država dobila takvu informaciju, svakodnevno dobija informacije o migracijama stanovništva sa sjevera dijelom ka Podgorici i primorju i dijelom ka inostranstvu, a sve u kontekstu proklamovanog cilja ravnomjernog regionalnog razvoja, nejasno je zašto se i u drugoj fazi projekta 1000+ ponavljaju iste greške i zanemaruje stimulacija lokalnog stanovništva na sjeveru.
Umjesto da se stimulišu građevinari da otvaraju nova gradilišta na sjeveru da se kupcima tih stanova omogući čak i nulta kamatna stopa, a za pojedine grupe građana i učešće za kredit kao subvencija od strane države (i to ne samo za socijalno ugrožene slojeve stanovništva, nego i za ljekare, profesore i ostale ključne ljude za razvoj lokalne zajednice koji masovno napuštaju svoja prebivalistva ) ponavljanjem istog bazičnog pristupa iz prve faze projekta pravi se još veća greška, jer se u ovoj fazi pojavljuje zanemarljiv broj stanova na sjeveru koji su u ponudi, a za koje kupci nisu zainteresovani jer nemaju nikakvu dodatnu stimulaciju. Epilog će biti još porazniji - da državni projekat nema za rezultat pomjeranje situacije na sjeveru ni za jedan milimetar nabolje, a proklamuje se kao cilj ravnomjerni regionalni razvoj. Postavlja se logično pitanje: kako razvijati regione bez ljudi i njihove stimulacije da u tim regionima ostanu da žive i stvaraju porodice. Kako razvijati regione ako nemate u ponudi novi stan da nekog npr. uspješnog doktora stimulišete da ostane u toj zajednici i ako ne postoji nijedan noviji stan na tržistu koji bi mogao kupiti sve i da to želi jer niko ne gradi nijedan novi objekat.
Konstatacija da takvi uslovi ne odgovaraja regulativama Banke Savjeta Evrope u smislu pretjeranog subvencioniranja a u vezi posebnih uslova za region sjevera pokazuje da možda država nije našla odgovarajućeg partnera za ovaj projekat jer smo svjedoci drastičnog pada kamatnih stopa svuda u svijetu tako da se sada čak i kod većih evropskih komercijalnih banaka uz državne garancije mogu dobiti slični uslovi finansiranja kao i kod CEB-a a bez ikakvog uslovljavanja korisnika kreditnih sredstava. Ako sagledamo visinu kamatne stope za krajnje korisnike od 3,99% i uporedimo je sa komercijalnim uslovima koji se mogu dobiti na tržištu CG lako se vidi da se ne radi o skoro nikakvoj subvenciji. Sami osvrt na situaciju i kamate na dugoročne stambene kredite može se zaključiti da u susjednoj državi građani imaju povoljnije uslove komercijalnog kreditiranja nego što u CG ljudi mogu da dobiju uz državne garancije i kao neko ko aplicira za program socijalnog stanovanja. Definitivno se pokazuje da sami koncept nije dobro postavljen i da akteri cijelog procesa nisu pronašli optimalni model. Na ovo sve treba dodati troškove države kada se to tiče rada implementacione jedinice PROCON, intenzivnog marketinga, nadoknada raznim komisijama, službenih putovanja, smještaja, konferencija za štampu itd. Postavlja se pitanje bi li veći efekat bio da je sva ta sredstva država skupila na jednom mjestu i podijelila određenom broju ugroženih lica sa sjevera i makar imala neki konkretan rezultat od svega.
Ko ima najveću korist od cijelog projekta? Građevinske kompanije naravno. U projektu uključuju stanove za kojim nema dovoljne tražnje na slobodnom tržištu. Cijene stanova nisu ni za 1 euro niže nego u slobodnoj prodaji ( nego su čak i skuplje ako se govori o direktnoj kupovini za keš). Ljudi dobijaju stanove po maltene tržišnim cijenama, sa skoro tržišnim kamatnim stopama (mnogo većim nego aktuelnim u regionu) i na lokacijama koje nisu aktuelne. Epilog svega je nizak broj aplikanata za ovaj proces što i ukazuje na njegovu neatraktivnost. Ne može se to zamaskirati ni brojnim saopštenjima i izvještajima kako je navodno sve u savršenom redu, ali ni novim predizbornim obećanjima resornog ministra.
Podatak da čak 25.000 ljudi ima neriješeno stambeno pitanje, da u državnoj upravi prema anketi i istraživanju koje je resorno ministrstvo sprovelo među državnim službenicima postoji čak 14.000 osoba sa neadekvatno riješenim stambenim pitanjem (uključujući i ljude koji imaju manjak kvadrata u odnosu na broj članova familije i one koje žive sa roditeljima ali formulisano kao neadekvatno riješeno stambeno pitanje) mi imamo situaciju da na državni projekat koji se razrađuje par godina imamo situaciju da ne možemo dostići broj od 1000 aplikanata a kamoli 1000+ riješenih stambenih pitanja??? A kad bismo sproveli anketu među onima koji su u prvoj fazi riješili stambeno pitanje bilo bi interesantno vidjeti kako su zadovoljni uslovima pod kojima žive i vraćaju kredite u svjetlu aktuelnih trendova na tržištu. Prema svim raspoloživim informacijama, odgovor većine bi bio apsolutno nezadovoljan.
Očito ova dobra ideja kada je realizuje neodgovorna vlast, ne daje dobre rezultate. Demokratska CG, kao partija mladih, ima najveći interes da suštinski razvija i osmisli ovaj proces i da odgovornim odnosom prema ovom vitalnom problemu da najznačajniji doprinos ravnomjernom regionalnom razvoju CG.
Autor je član Glavnog odbora i član Predsjedništva Demokratske Crne Gore
Bonus video:
