STAV

Vrednovanje znanja

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj su plagijatori na čelnim pozicijama u obrazovnom sistemu, a kod jednog od optuženih za korupciju i organizovani kriminal su pronađene desetine važećih indeksa jednog od fakulteta državnog Univerziteta?!
108 pregleda 3 komentar(a)
Sanja Vlahović, Milo Đukanović, Veselin Grbović, Foto: Screenshot (TV Vijesti)
Sanja Vlahović, Milo Đukanović, Veselin Grbović, Foto: Screenshot (TV Vijesti)
Ažurirano: 04.10.2016. 10:42h

Na prije neki dan održanoj izbornoj konferenciji Savjeta mladih DPS Glavnog grada, “uvaženi” nam premijer Đukanović poruči da je za napredak države presudno znanje. Ne trepnuvši, poruči to svojim “mladim partijskim prijateljima”, ali i vaskolikoj Crnoj Gori. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Pa, pođimo redom.

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj roditelji moraju da potegnu sve rodbinske, kumovske, prijateljske i poslovne veze da bi svoju djecu upisali u željenu srednju školu, odnosno fakultet, iako ona svojim uspjehom zadovoljavaju potrebne kriterijume?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj će vam se desiti da na kraju četvorogodišnjeg školovanja u jednoj od podgoričkih srednjih škola, u kojoj ste godinama bili najbolji đak, ostanete bez titule đaka generacije jer se neko iz uprave škole dosjetio da bi bilo dobro da se ona dodijeli drugoj djevojci, kćerki nekog od glavara, podrazumijeva se, i da vam direktor škole na kraju kaže: “Slušaj, sine, ti jesi najbolja, ali eto, tako je bilo”?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj odavno nema kritičke misli, u kojoj se na univerzitetskim jedinicama studentima ne sugeriše da razmišljaju, a kamoli da razmišljaju kritički, da pitaju, da tragaju za odgovorima, već im se između redova govori: “Ćuti, uči, a onda to znanje zadrži za sebe ili najbolje zaboravi ga jer ti ne treba; ovdje se već odavno sve zna, nema potrebe da se ti opterećuješ time, da se interesuješ za politiku, da tražiš mane vladajućim elitama ili (ne daj, Bože!) da nešto mijenjaš”?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj fakulteti godinama “proizvode” hiljade “visokoškolaca”, koji su na ko zna kakav način došli do diploma (švercovanje, bubice, plač, kao “zaslužni” građani - djeca članova vladajuće partije, kojima se ne može desiti da ne polože ispit), i koji čekaju na onu konačnu, najznačajniju diplomu - partijsku knjižicu, dabome - pa da postanu “ljudi” po mjeri aktuelnog sistema?! Čast dobrim, poštenim studentima koji su svojim radom i trudom, bez ičije pomoći ili intervencije, zaradili svaku svoju ocjenu!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj privatni univerziteti, koje osnivaju vodeći ljudi države, imaju zadatak da oblikuju omladinu onako kako njima odgovara, da prave vojsku indoktriniranih “patriota”, koji će glavu dati za državu, tj. za one koji su od nje napravili privatni posjed?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj su plagijatori na čelnim pozicijama u obrazovnom sistemu, a kod jednog od optuženih za korupciju i organizovani kriminal su pronađene desetine važećih indeksa jednog od fakulteta državnog Univerziteta?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj državni organi predstavljaju samo protočne bojlere, tj. službe u koje se decenijama primaju ljudi isključivo po partijskoj pripadnosti, pri čemu apsolutno nije bitno što se većina njih ne može pohvaliti elementarnom pismenošću, a kamoli nekom drugom sposobnošću koja je potrebna za rad u istim?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj hiljade mladih ljudi godinama čekaju na zaposlenje i nadaju se nekom boljem vremenu, kad će se, eto, i njima sreća osmjehnuti, odnosno za njih će neko garantovati, pa će dobiti šansu da se pokažu?! Ta “šansa”, naravno, podrazumijeva trčanje za burek nadređenima i platu od 200-300 eura. U međuvremenu, njihove “napredne” koleginice i kolege već imaju nekoliko poslova: malo ministarstva, malo fakulteti, diplomatska predstavništva, pa neki odbori, komisije i slično, jer su oni novi “mladi, lijepi i pametni”, koji će da nas povedu u bolje sjutra.

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj se najbolji profesori, vrhunski intelektualci, proganjaju, šikaniraju, uklanjaju sa univerzitetskih jedinica i etiketiraju kao neostvareni pojedinci?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj nevladine organizacije moraju da podučavaju sudske i tužilačke poslenike pravu i zakonu i da rade njihov posao?!

Zar se može govoriti o vrednovanju znanja u zemlji u kojoj ljudi u 21. vijeku umiru ili preživljavaju najstrašnije muke i patnje zbog grešaka ljekara, dok istovremeno njihove mnogo bolje kolege čekaju na birou rada?!

Imala bih još mnogo da nabrajam, ali to je, ukratko, na DPS “znanju” zasnovano crnogorsko društvo. Društvo u kojem imamo skoro deset hiljada nezaposlenih visokoškolaca. To su oni koji nisu stekli DPS “znanje”, jer da jesu imali bi posao i sve moguće privilegije.

Znanje podrazumijeva, prije svega, slobodu, kreativnost, domišljatost, kritičko razmišljanje, traganje, preispitivanje i konstantan rad na sebi. Sticanje znanja je proces koji traje cijeli život. Ne počinje i ne završava se učlanjenjem u DPS. Zato, molim premijera da, makar, ovu temu zaobiđe. Jeste da je predizborna kampanja u punom jeku, ali što je mnogo - mnogo je. Kada ste nam već sve oduzeli, ostavite nam, barem, inteligenciju. Ne vrijeđajte je. Toliko valjda zaslužujemo.

Preporučujemo za Vas