Na nasilje, koje potiče od Putina, reagovati sa razumevanjem, popuštanjem ili čak snishodivošću je fatalno. Jer, sam gazda Kremlja propoveda kako slabi bivaju uvek poraženi. Političari bi trebali napokon da shvate: ako žele mir, moraju pokazati snagu.
Šta je zajedničko Vladimiru Putinu i nemačkom fudbaleru Rolfu Rüssmannu ? Taktika. „Ako već ne možemo da pobedimo, onda ćemo im bar prekopati travu“, kazao je nemački reprezentativac svojevremeno, pred jednu utakmicu svog Gladbaha protiv Borusije Dortmund, tima protiv koga Gladbaha nije imao šanse. Isto takva je i Putinova Rusija : privredno, tehnološki i vojno daleko u zaostatku u odnosu na Zapad. Stoga je jedino što gospodar Kremlja preduzima to da preore igralište međunarodne politike i pri tome pogazi sva pravila igre.
Prosto je nevjerovatno kako šef Kremlja pred sobom goni svoje zapadne protivnike: i u Siriji i bilo gdje drugo. Obama and Co. uopšte više ne djelaju, samo reaguju. Ako to i urade, urade sa pola srca. Kako su se vremena promenila! Kad je omatoreli Boris Jeljcin 1990. bivšeg KGB-oficira Putina uzdigao u Kremlj, Rusiju su međunarodno sažaljevali, a mnogi čak i ismijevali. Što je za Putina bilo nesnosno stanje: on je već kao dijete sa lenjingradske ulice naučio da samo jaki opstaju i samo snaga uticaja ima. Prije svega u borbi protiv poniženja i uvreda, koje on vidi svuda: kako tada na ulici, tako i danas u politici. Borba je njegov element, a kompromis poraz slabića.
Svjesno kršenje pravila
Kao mladi predsjednik Putin je u ofanzivi šarma osvojio srca mnogih na Zapadu, koji su mu potom sve redom opraštali, posebno to što je u Rusiji odlučio da zavrće ruke. No, što je više rastuća cijena nafte dolarima punila rusku državnu blagajnu i što je više para mogao da da za naoružanje, to se sve više šarmantni Putinov osmijeh pretvarao u prijeteću grimasu. Glavar Kremlja i njegovi KGB-saborci su sanjali o revanšu za poraz u Hladnom ratu. I položili nade u onu tehniku koju su naučili na KGB-akademiji: protivnika hladno analizirati, napasti ga na najslabijoj tački, dovesti ga do ludila. I pri tome svjesno kršiti sva pravila igre.
Putin je shvatio da njegovi protivnici između Aljaske i Malte u prvoj liniji streme kao harmoniji i miru te da vjeruju da Putin mora u svojoj dubini isto to da želi. Kao što se magarca mami šargarepom, tako je i njih Putin svako malo i uvijek iznova mamio izgledima za primirja na ratištima, za mirovna rješenja, uvijek sa nekim novim obećanjima, ugovorima i garancijama, sve se pri tome kunući kako njegove trupe nisu ušle u susjedne zemlje poput Ukrajine, ili objavljivao kako trupe povlači, poput iz Sirije. I svaki put bi u širokom luku zaobilazio istinu. Putin tako brutalno i drsko gazi protiv svih pravila igre i svih konvencija, on tako pogano laže jer zna: upravo stoga mu sve prolazi. Jer je toliko drskosti i laži van svake mogućnosti poimanja od strane Zapada. I tačno tim lažima i piruetama dobija na vremenu, a nažalost i na prostoru.
Putin želi da uspostavi nova pravila
I da ostanemo u fudbalskom žargonu: mi na Zapadu i dalje pokušavamo da shvatimo šta je taktika Putinove momčadi, da li se pri ovim čudnim pokretima radi o nekoj novoj vrsti ofsajd-zamki ili je ipak posrijedi teški penal. I kako da reagujemo. I pri tome uopšte ne primjećujemo da protivnik prosto samo hoće da nam uništi igralište i preore nam travu. A trava je u ovom slučaju mirovni poredak, izrastao na zgarištima II Svjetskog rata. Putin želi da nametne nova pravila igre. Što više ratova i kriza izaziva to višu cijenu može da zahtijeva za njihovo okončanje, a time još više može da lovi u mutnom. A osobito da bi sopstveni, propagandom sluđeni narod odlučio od razmišljanja o problemima u unutrašnjoj politici, koje je sve on do jednog izazvao, a posebno siromaštvo. Usput, mir i stabilnost su počesto loši po poslove a tek po cijenu nafte i gasa.
Genijalni ruski istoričar Juri Pivarov ide tako daleko da u Putinu vidi kasnog nasljednika Džingis Kana: mongolski vladar, koji je gospodario Rusijom, nikad „nije priznavao nikave ugovore, nikakve konvencije, nikakvu saradnju i nikakve sporazume“. Pivivarov opominje: „Mongolska moć je isključivo bila moć nasilja, a ruske vođe su to direktno naslijedile.“
Na moć proizašlu iz nasilja reagovati razumijevanjem, popuštanjem i čak snishodivošću je fatalno - i djeluje na Putina kao testosteronski špric. Naši političari bi u ovoj situaciji trebalo nešto i da nauče od Putina, njegovu lekciju: slabi bivaju potučeni, opomenuo je svijet odavno šef Kremlja. Trebamo da ga poslušamo: ko hoće mir, taj mora da pokaže mišiće.
(deutschlandfunk.de) prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
