Kad neko kupuje patike za teretanu, taj smatra da treba platiti solidnu cijenu, jer takve stvari traju godinama. Moje prošle tene trajale su pet godina i dan danas mogu da ih nosim, kaže naš kupac i vadi kreditnu karticu.
Dobijamo novu potvrdu koliko je optimizam fundamentalno usidren u svakoj od naših odluka, voljnih radnji ili teorijskih razmišljanja. Kupac ne pomisli da bi u narednih pet godina mogla da ga počisti kakva neizlječivost i da bi njegove patike mogle ostati rodbini, kao sentimentalno parče štofa i gume. U prevodu, ljudi se nadaju da će živjeti, a kad već krenu od tako optimistične premise onda je sve dozvoljeno, pa se nadanja protežu do granica koje može da izdrži ego onoga koji se nada.
Ego teško podnosi uspjeh i poraz, i zato nas istočne religije i učenja često zovu da žmurimo i ne mrdamo, kako bismo potražili izlaz iz svoga JA i ostali zaštićeni od senzacija kakve su nada i razočarenje. To je suprotno svemu što traže na Zapadu, gdje su politike izazova i nadahnuća svetinja. Mnogo građana brložnih paradržava ex Jugoslavije odlučilo se za istočni model i „budizam“, makar u sferi onoga što se zove javni život, politički diskurs, demokratski proces odlučivanja, ili kako već.
Da li je i to egoistična odluka?
Možemo da pitamo i da li je ta odluka moralna?
Nakon dvadeset pet godina, uhvatili smo osnove procese, sve razumijemo i preostale su dvije opcije dostojne našeg velikog ega - ili da se kandidujemo, osvojimo vlast i sprovedemo najradikalniju čistku koje neko društvo sisara pamti; ili da se pomirimo sa sudbinom i okrenemo najsmislenijem od svih svjetova, onom unutrašnjem u koji politika nema pristup.
Naš ego traži krajnosti, a glasanje kao jedna posredna i izblamirana procedura čini se estetski neprihvatljivom, i to estetski u smislu kako su ga doživljavali Stari Grci. Obično se sklonimo negdje između rečenih krajnosti, sa pravom glasa, ali bez motivacije. Čini se da smo bezbjedni i mirni, dok neko od političkih kurajbera obastaši i probije našu opnu, nekom odlukom, ili izjavom, koja dovede u pitanje temeljne vrijednosti.
Sada se postavlja pitanje, koje su to vrijednosti koje bismo mi branili, čak i glasačkim listićem. Makar i glasačkim listićem.
Pravi je čas da izađem iz ovog ogavnog prvog lica množine, uđem u glasačku kutiju i pustim mom zamašnom egu da progovori šta ga tišti.
Naravno da me ne brine što je predizborna kampanja odvratna i ponižavajuće glupa. To neka brine one koji kampanji ostavljaju previše mjesta u životu. Mnogo više me brine što imam neoboriv osjećaj da ovi izbori baš i nisu previše važni. Nekako ne mogu da povjerujem da su sve te floskule i budalesanja koje slušamo, kojevitez i zaklinjanje, da to može biti dio neke strukture o kojoj treba da mislim. Možda sam zaglibio u strašnu jeres elitizma, ko zna, ali može mi se, iz prostog razloga što nisam elita, niti išta odlučujem.
Što se više zaraćene strane na izborima upinjale da objasne istorijski trenutak, što više srali o Istoku i Zapadu, to sam više ubjeđen kako je sve to jedna gruba šala povlašćene kaste, nedoraslih glumaca koji su se rasporedili u nekoliko formacija i petinguju na zadatu temu.
Ista je reklamna poruka mladih i starih, opozicionih i onih drugih - svi nešto seru, kopaju, love ribu, slikaju se pored mlinova i ostalih berićetnih funkcionalnih cjelina, što svjedoči o gotovo pornografskoj nasladi sa kojom se piarovi zajebavaju prvo sa mnom, a onda i sa širom društvenom zajednicom.
U ovako postavljenoj igri valja biti rasan brav, pa se ne sjetiti da je jedna predizborna kampanja već odigrana prošle godine, u državnoj produkciji i žanru nasilnog rijalitija, prije tačno godinu, uživo, na ulicama Podgorice, da se politička scena od tada dodatno uflekala i radikalizovala, pa još i polarizovala, da su ojačali ekstremi i čuvari države, po svemu sudeći dovoljno da jedni druge održe u igri.
U redu, da bi se razbila popularna podjela na „lopove“ i „kretene“ iz koje najviše profitiraju lopovi i kreteni, možda čak ima smisla mrčiti hartije. Ostavljam dakle mogućnost, ne kažem da je naopako kopati nekakav treći put, ali molim, bez obaveze, nismo vala drevna Atina, pa da onom koji odbije da učestvuje smiješ reći da je idiot.
Bonus video:
