Godina 2001, 21h, stan prosječne crnogorske porodice: (čuju se pobjedonosni usklici sa ulice, škripa guma i pucnji) Sin (9 godina): - Tata, je li to opet Milo pobijedio?
Ovo je moje najranije sjećanje u vezi sa političkim dešavanjima u našoj zemlji. I, 15 godina kasnije, jedino što se promijenilo je broj sijedih vlasi na glavama i broj bora na licima naše političke elite. S druge strane, ja sam izrastao u pripadnika ''izgubljene generacije'', kako danas vole da nas nazovu.
Ne znam u kojem tačno trenutku se odlučilo da se krivica za sve što ne valja svali na moju generaciju. Ona je kriva što je situacija takva kakva je, jer nam je preče da pijemo dojč nego da rušimo vlast. Moja generacija je lijena jer neće da radi za minimalnu platu u kladionici/supermarketu/butiku posle završenog fakulteta. Moja generacija je nesposobna za osnivanje porodice jer neće da stupe u brak i imaju djecu, a da prije toga nemaju stabilan posao i krov nad glavom.
Jeste, moja generacija je kriva za sve ovo, ali da li se neko nekad upitao zašto smo svi tako oštećeni?
Od kad znam za sebe, moji roditelji su me učili da budem lijepo vaspitano i kulturno dijete. Reci hvala, reci molim, dobar dan, doviđenja... I hvala im na tome. Spremali su me za jedan svijet koji je u međuvremenu prestao da postoji, a zamijenio ga je sistem u kojem su na cijeni potpuno suprotne vrijednosti od onih koje sam ja kroz vaspitanje dobio. I umjesto da sam od malih nogu učen da branim svoje, da talasam, da ne dozvoljavam da nepravda prođe tiho - ja sam učen da se ne žalim ako svi ćute, da se ne zamjeram.
Ne krivim ja svoje roditelje, niti roditelje mojih vršnjaka, oni su nas naučili onome što su smatrali da će od nas da napravi poštene i ugledne građane ove zemlje. Nisu slutili da je to što nikad nismo naučili zlatna pravila poltronstva, što nemamo duge i brze prste i što nam ne fali empatije - od nas napravilo nekvalifikovane radnike sa fakultetskim diplomama.
Ovo me dovodi do još jednog faktora koji je doprinio tome da moja generacija dobije status ''izgubljene''. Obrazovanje. Koliko puta sam od profesora čuo da ja ''nisam tu da mislim, već da radim šta mi se kaže''. Postojao je samo jedan ispravan način da se odradi zadatak - onaj za koji profesor kaže da je ispravan. Kreativnost, individualnost ili bilo koja druga osobina koja te činila posebnim i izdvajala iz mase, smatrala se nepoželjnom. A sve to u vrijeme kad težiš da se dopadneš vršnjacima i budeš prihvaćen. Ono što je kućno vaspitanje započelo, obrazovanje je dovršilo - generacija apatičnih mladih ljudi je bila (ne)spremna za svijet.
Na kraju, treći faktor koji i dan danas ne dozvoljava da se moja generacija konačno probudi i počne da radi na popravljanju svijeta oko sebe - politika. Ako moj uvod nije bio dovoljno upečatljiv da ga se još sjećate, podsjetiću vas: dijete od 9 godinase naivno je pitalo da li je to Milo opet pobijedio. Ne bi ovo bilo ništa čudno da se momak od 24 godine u oktobru 2016. neće isto upitati. Ako vama nije čudno, volio bih možete da vidite reakcije stranaca kada im saopštim ovaj poražavajući podatak.
Politika i sve što je donosila sa sobom, gomila loših odluka, loše privatizacije, sakaćenje crnogorske industrije i ostavljanje hiljada i hiljada ljudi bez posla, nije samo srozala naš životni standard. Posljedice sežu mnogo dublje od toga, ali time se niko ne bavi. Kako očekujete da moja generacija, koja je od malih nogu svjedočila katastrofi koju je donosila tranzicija, dok su nam očevi i majke ostajali bez posla, danas funkcioniše kako treba? Koliko je samo porodica rastureno zbog takve situacije? Braća, sestre, rođaci i prijatelji - svi su odlazili (i još odlaze) tamo gdje će im biti bolje. Čitav jedan sloj građanstva je lišen srećnog i lagodnog života u svojoj domovini, a niko ne odgovara za to.
Nisu ni svi pripadnici nas ''izgubljenih'' isti. Svako se na svoj način prilagođavao svijetu za koji nije pripremljen. Većina je odlučila da ne želi nikakvu vezu sa političkim i ostalim dešavanjima u zemlji, dokle god imaju svoj mali svijet u kojem je vrhunac dana ispijanje dojč kafe. Zatim, tu je i jedan mali procenat onih koji su dobili set vještina potrebnih za uspjeh u današnjem društvu, uglavnom jer: a) potiču od roditelja koji su ili dio političke elite ili njihovi prijatelji b) sami su shvatili šta im je činiti.
Treći dio, kojem pripadam i ja, grčevito se bori da napravi nešto od svog života bez ičije pomoći. U zemlji kao što je naša, gdje je nepotizam postao potpuno normalna pojava, to je Sizifov posao. Za nas nećete čuti jer radimo po deset sati dnevno, bez slobodnih dana, bez slobodnih vikenda, praznika. Svaki put kad kažete da nam je omladina lijena, znajte da među njima ima onih koji Novu godinu dočekaju radeći treću smjenu, vjerske praznike provode sami u iznajmljenom stanu...
Svaki put kad neko od političara kaže da je Crna Gora zemlja gdje se zakon poštuje, sjetite se vaše djece koja rade bez osiguranja, ili osigurani na minimalnu platu, kojima nije plaćen prekovremeni rad ili rad na dane praznika, sa kojima poslodavci raskidaju ugovore posle dvije godine i prijavljuju ih preko agencija da bi zaobišli zakon i ne bi morali da ih prime u stalni radni odnos.
Sljedeći put, prije nego što nas optužite da bježimo iz zemlje jer smo kukavice, sjetite se da ste vi izabrali ovaj put, i da ga još uvijek birate. I dokle god budete birali da vas vode ljudi koji već odavno ne mare za vaše probleme, čiji se plan svodi na to da li će na vlasti biti oni ili on, ili na to da vas ubijede da samo još malo sačekate dok ne uđemo u EU/NATO - neće biti bolje.
I za to nije kriva Izgubljena generacija.
Autor je volonter NVO Naša akcija
Bonus video:
