Bauk promjene

Predstoji li Zapadu revolucionarna promjena?

Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope ujedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i nemački policajci... - ovako počinje Komunistički manifest koji su potpisali Karl Marx i Friederich Engels. Dvojica filozofa, velikih društvenih mislilaca svog doba vrlo su precizno detektirala bit vremena, nemir i strah koji je potresao okoštale strukture starog društva suočene s izazovima koje nisu mogli prevazići bez temeljitih promjena. Ono u što se, prije svega pod pritiskom bauka komunizma u prošlom stoljeću pretvorio kapitalizam na koncu je bilo potpuno različito od brutalne eksploatacije kakva je vladala sredinom XIX stoljeća, kad je potpaljen fitilj promjena koje su u manje sretnim krajevima završavala u manje ili više brutalnim diktaturama, a u sretnijima s humanijim društvom, širim horizontima slobode i ljudskih prava.

Skoro da čovjeku dođe da kaže: stara, dobra, jednostavna vremena. Jer, danas je potpuno jasno da svijetom kruži bauk promjene. Da se politički i društveni sustav koji je nastao na s pravom pozdravljenim razvalinama Hladnog rata koprca u vjerojatno smrtnom hropcu. Danas je krajnje neizvjesno ne samo odgovoriti na pitanje o tome kako će izgledati Europa ili svijet za 5, 10 ili 20 godina, danas je krajnje neizvjesno kako zapravo treba postaviti pitanje.

Bijes

Najlakše je konstatirati stanje, atmosferski pritisak u kojem se nalaze moderna, manje ili više umrežena demokratska društva, kao prethodnica svake globalne promjene. Štoviše, dosta je jedna jedina riječ: Bijes.

Građani, a u konteksu ovih društava to se odnosi na birače - su bijesni. Na politiku, kapital, sustav, bijesni su kad pogledaju unatrag, kad razmišljaju o sadašnjici i deprimirani kad razmišljaju o budućnosti. Ne, nije to samo hrvatska specifičnost, nisu naši, lokalni samo beznađe i ljutnja na “Njih”, na One Koji Upravljaju, nije samo Apurdistan odrednica Hrvatske. Uz lokalne, skoro pa folklorne dodatke, hrvatski Bijes iste je prirode kao i talijanski, grčki, američki, njemački, engleski, finski...

Direktni povod Bijesu svijeta također nije preteško detektirati, radi se o globalnoj gospodarskoj krizi. No, ona je samo sarajevski metak iz 1914. Ona je tek ogoljela do srži sve nepravde društvenog sustava koji je u narodu postao poznat kao “jedan posto”. Iako je u stvarnosti postotak znatno, znatno manji, radi se o slikovitom prikazu koliko u društvu ima “dobitnika” stanja u kojem je pohlepa već dugo, desetljećima, dobra, a bilo kakva državna ili društvena intervencija neprijateljski akt. “Jedan posto” je, naime, razmjer koji kazuje da toliki broj ljudi ima više materijalnih dobara nego ostalih, “99%” (stvarna brojka je još viša).

U svakom društvu, oduvijek, netko je bio bogatiji netko siromašniji. Ali, kad nejednakost dođe na ovolike razine, onda smo na pragu revolucionarne promjene.

Upravo tamo gdje se nalazimo posljednjih godina.

Bijes je, međutim, usmjeren i šire, ne samo na nepravdu i na koji promil dobitnika posljednjih desetljeća ultraliberalnog kapitalizma (ili, u manje sretnim krajevima, predatorske, rođačke prvobitne akumulacije kapitala u privatizacijama, pretvorbama i svim igrama koje su nakon njih uslijedile). “Jedan posto” je, bez obzira na izmjene demokratske političke vlasti, uvijek dobro zaštićena zvjerka, toliko dobro upletena u sustav da ih je postalo teško, gotovo nemoguće razlikovati. Banke, multinacionalne kompanije, domaći megatajkuni, svi oni jako dobro profitiraju bez obzira je li na vlasti ljevica ili desnica. A kad udari globalna recesija, pa oni koji su siromašniji postanu doista siromašni, kad ostanu bez posla, egzistencije, bez budućnosti za svoju djecu, onda se stvari do kraja ogole. Onda smo na pragu revolucionarne promjene.

Samo za sebe

Stvari su, međutim, još mnogo složenije.

Naime, za razliku od društava iz XIX ili XX stoljeća, države i građani danas nisu otoci. Globalizacija ekonomije je od cijelog svijeta napravila jednu veliku tržnicu, u kojoj je bez problema moguće dok čitate ovaj tekst naručiti najnoviji komad odjeće, ili mobitel, ili bilo šta drugo, iz Kine, Indije, od bilo kud. Firme bez problema već desetljećima licitiraju sa zemljama u kojima će otvarati svoje pogone, bez problema tražeći što manju cijenu radne snage i što manje “regulatorne zapreke”. Ili, što manji “porezni teret”. A države, države se natječu u tome koja će im više izići u susret. Jer, investicije nemaju alternative.

Kapitalizam je, dakle, globaliziran gotovo u potpunosti, ostaje samo da je se s još par trgovinskih sporazuma uklone preostale carinske i ine poteškoće kako bi slobodno tržište moglo zaživjeti u potpunosti. Što, da se razumijemo, samo po sebi nije loša stvar, dapače.

Međutim, samo za sebe je najtoksičnije globalno društveno gibanje u novijoj svjetskoj povijesti.

Jer, dok je kapital globaliziran, svi oni tokovi koji su ga u drugoj polovici prošlog stoljeća dosta uspješno pretvorili u društveno uređenje “s ljudskim licem”, ostali su zarobljeni u okvirima preživjele, arhaične strukture: nacionalne države.

I tu je ključna kvaka: globalne probleme nacionalne države jednostavno nisu u stanju (efikasno) rješavati, pogotovo kad se radi o kriznim situacijama. Najbolji primjer je naša EU - za svaku bitnu odluku nužna je suglasnost svih 28 članica. Zamislite, primjerice, da se u slučaju agresije na Hrvatsku o načinu obrane moraju dogovoriti sve županije, koje, jasno, imaju svaka svoju vojsku, s tek nekim zajednički dogovorenim elementima. Dovraga, EU ni nema vojsku.

Države se nisu mogle dogovoriti. Pritom je EZU svjetski najefikasniji politički savez nacionalnih država!

A kad se neriješeni problemi i krize gomilaju, onda smo na pragu revolucionarne promjene.

Štrajkujete li za Laos?

Dakle, politika u nacionalnim okvirima, protiv kapitala koji odavno igra u globalnim - nema nikakve šanse. Ono dostignuto kakvo-takvo zauzdavanje kapitala u nacionalnim okvirima gubi se čim se prijeđu granice, jer ekonomski globalni okvir nema efikasnog ekvivalenta u političkom. Ali, ni u klasnom.

Jer, dok se kapital u tren oka prebaci i oplodi iz, zašto ne Hrvatske u Vijetnam u, stvar sa radom i radnikom stoji daleko gore. Vijetnamski ili ini radnik je daleko manje zaštićen od hrvatskog. Kapital se nadmeće za njihove usluge na tržištu koje nema ni približno ista pravila. Na isti način na koji je nacionalna država postala preživjelo i neefikasno društveno uređenje isto tako nedostatnima postaju nacionalni sindikati. Svjetski sindikalni pokret je, pak, u zametku zametaka. Pustimo velike riječi i deklaracije - koliko je vas spremno štrajkati zbog male plaće kolege u, recimo, Laosu? Sindikat kao globalni faktor, dakle, na globalnoj karti ne postoji.

A kad mehanizmi koji su čuvali društvenu stabilnost ne postoje, onda smo na pragu revolucionarne promjene.

Čini se da je ona, ne samo iz razloga iznesenih u ovom kratkoj skici (primjerice, kakvu globalnu stabilnost i mir možemo očekivati s nevjerojatnim nejednakostima u stupnju svakolikog razvoja država - što je glavno tijesto za oblikovanje terorističkog materijala), prilično izvjesna. Neravnoteže su jasne i sve veće, nemir i bijes koji kipti kroz demokratska društva teško će se samo tako smiriti s nekoliko kvartala kilavog gospodarskog rasta.

A onima koji se unaprijed raduju zbog sve izglednije korjenite promjene koja se valja poput bauka uzduž i poprijeko kroz većinu demokratskih društava, valja samo ponoviti jednu kratku povijesnu lekciju. Promjena u Njemačkoj 1933. i 1934. također je bila - revolucionarna.

(novilist.hr)