STAV

Post-istina

Tako je Ekonomija u strahu od u kršu smrznutog UCG Rektorata okončala ugovorne odnose sa dvojicom najkvalitetnijih novih kadrova
2 komentar(a)
Ekonomski fakultet, Foto: Boris Pejović
Ekonomski fakultet, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 17.09.2016. 10:02h

Komičarska TV scena Njujorka do kraja 2014. bila je obilježena sa dvadesetak minuta visoko kvalitetnih i inteligentnih šala u “Colbert Report-u“. Komičar kojem je po stilu regionalno najbliži Z. Kesić deceniju je svake večeri razmontiravao američku političku scenu na najzabavniji način, baveći se besmislenostima neograničenog prikupljanja novca za finansiranje kampanja od kompanija, svakodnevicom političkih karavana koji obilaze američku preriju i provinciju, pa sve do suptilne visoko inteligentne kritike američkih uvjerenja da su najgrandioznija nacija, zemlja, ekonomija... na svijetu. Dugogodišnja šala se odnosila na kreiranje riječi: “naj-istinitost“ (“truthiness“).

Šta je to? Glavna tema jednog od posljednih izdanja UK “Economist-a” je umjetnost laži (“Art of a Lie“). Tema se bavi politikom i trendom obraćanja biračima kroz nezaustavljivo, devastirajuće sijanje rječnika laži, pljuvačine i gadluka. Ili, konkretnije, rječnik anonimnih komentatora sa portala je postao zvanična politička artikulacija na javnoj globalnoj sceni. Tekuće stanje politike najjače ekonomije svijeta (ali ne samo ove zemlje) ovaj nedjeljnik opisuje na sljedeći način: političaru nije posao da govori na bazi činjenica (istine), nego na osnovu “osjećaja za istinu“, a koji je stomačni osjećaj da je važno da kažeš što “ti leži na srcu”, da retorički izbaciš nepregledne fekalije iz sebe. Ako se dodatno to iskaže vičući i granajući, odnosno efektno za TV nastup, onda je to na javnoj sceni dobra žvaka.

Nakon burleskne agresivne repetitivnosti podrške od strane udarnih medija, PR-ova i sl, tako prezentovan lični politički osjećaj dobija status javne “istine”. Sažetije, trumpovanje (“trumpism“) je našlo svojeg roditelja u “naj-istinitosti“. U tom toksičnom bezdanu laži i osionog bahaćenja u javnoj nepristojnosti čak ni ozbiljno studiozni časopis nije našao hrabrosti da se zahvali komičaru, ako već želi da koristi kao hipotezu tematske argumentacije: premisu da živimo u svijetu u kojem istina nema niti važnosti, ni smisla ni vrijednosti osim kao potka za (u)prljanje.

Dvije su direktne štetne posljedice tog društva post-istine: prva je nestajanje povjerenja u ekspertska znanja, što medije koji su glavni u kreiranju medijske scene čini svakodnevno manje kredibilnim. Druga je ovdje interesantnija: uništenje već dobro ustanovljenih i trebalo bi biti pouzdanih institucija.

Ekonomija, najstariji crnogorski fakultet… Rodno mjesto najvažnijih idejnosti i ostvarenja u zemlji, prije svega među privrednicima i bankarima kroz decenije razvoja. Rodno mjesto mnogih crnogorskih zabludnosti i zaludnosti. “Izviiskra“ crnogorske birokratske “revolucije sa ulice“ s početka 90-ih, koja nas svojim bukačkim napornostima ni danas ne napušta kroz svakodnevne štetne benefite profesora ili kapovaca ili političara, svejedno. Izvorište akademskih sujetnosti neefikasne naučnosti, slično našim iskusnim ljekarima: jedni daleki od ekonomije, a ovi drugi od zdravlja.

U prethodnim godinama mlada braća su bila akademsko, intelektualno i savremeno osvježenje novih dometa na ovoj univerzitetskoj jedinici. Dvojica mladih profila koji su svojim angažmanom i novim idejama postepeno i pristojno i umjereno i osvježavajuće mijenjali ustajalost i korisne pristupe nastavi i istraživanju. Nedavno su otpušteni zbog procedure, jer tokom tri godine te nekakve smiješne pozicije “pomoćnika u nastavi“ nisu završili doktorske radove. Na stranu što su u pitanju profili koji moraju da zarađuju, stvarno rade da bi učili i bili aktivni sa studentima i ostvarili istraživačke domete. Na stranu što na Ekonomiji nema nijednog profesora koji može da razumije šta nova generacija intelektualaca jakih u ICT tehnologijama ima da ponudi, kaže i dokaže kroz naučnu i strukovnu hipotezu. Ortodoksno izabrano ukrivanje iza procedura, koje služe moćnim “strarosjediocima“ ubuđalosti statusa quo, poništavaju potencijale razvoja kad su uskovido primijenjene. Tako je Ekonomija u strahu od u kršu smrznutog UCG Rektorata okončala ugovorne odnose sa dvojicom najkvalitetnijih novih kadrova. Školjka zakonitosti tamo gdje je suština obično unižavanje institucija do neambicioznosti amorfne mase poluprosjeka, gdje se pojavom a ne kvalitetom brane akademska zvanja bez znanja.

Nisu važna njihova imena. U pitanju su profili čiji su doprinosi konkretni i bespogovorni. Kako ne pripadaju partijskim prljavostima, tada je surovost procedure neminovnost u praksi. Većina njihovih profesora sa tog istog fakulteta je doktorirala u prosjeku bar do desetak godina rada na u većini prepisivačkim radovima. U pitanju su profili koji su kao ekonomisti inovacije dokazali da ICT-evci ne moraju biti razmažena armija neradnika, onih klikeraša koji se, kad dođu u poslovne sredine, ne odmaknu od uloge običnih kolektora zarada, i to u ovom vremenu skarednih spinova resornog ministarstva o “digitalnoj ekonomiji“. U pitanju su dvojica braće za primjer studentima i zajednici, pošto znaju šta znači krvavo raditi da se ostvari cilj; kao što ne žele da znaju i primjenjuju uvriježenu trulost veza i vezica da bi sebi obezbijedili “privilegiju“ ostanka na univerzitetu.

Malo je umjetnika, koji imaju žicu da ovu odvratnu priču provedu kroz “debelo crijevo“ ridikulizacije na račun naših akademskih ograničenosti. Ali, za gađenje je ovaj momentat CG tobožnjeg razvoja gdje se sinekuristi trule akademije i politike sakriju nominalno iza procedura, koje na papiru i u stvarnosti ništa ne znače osim beskičmeni stav kako bi se obezbijedila sigurnost bijednih poslova koji se čuvaju SCI ili ne-SCI referencama. Ukupna nepregledna amebasta skupina naučnika zbog titule viri iza procedura, koje koristi da petrifikuje sistemski nerazvojno institucionalizovanje i intenciono spriječi konkurenciju. Izgleda da je akademisanje preko skupova i tobožnjih metodologija “glorije“ važnije nego ozbiljno proučavanje poslovnih i konkretnih akademskih dometa Silikonske doline ukupnom razvoju čovječanstva, a to je najveća i najagilnija zajednica geek-ova u svijetu.

Moj fakultet institucionalno i strateški nekako ostaje na strani retrogradnog, uvijek nekako van tokova dobrog doprinosa i izmjerljivog, intelektualnog napretka; taman po željenoj i nametnutoj matrici ondašnje AB revolucije ili sadašnjeg UCG Rektorata. Nekako su zajedno na istom zadatku: misiji sprečavanja generacija da emancipovano nađu sebe u svijetu rada sa konkretnim rezultatom. Talentovanim mladima bi trebalo da pripada ovo vrijeme što dolazi, iako im se u nasljedstvo ostavlja idiotsko doba površnosti i proizvoljnosti, kojem se tepa da je post-istina. Ostaje povjerenje da će crnogorska privredna stvarnost kroz dugogodišnje potvrdivi žilavi mali i srednji biznis prepoznati da su ovakvi mladi ljudi bogatstvo; da će u svakodnevnoj poslovnoj borbi koristiti dokazivu činjeničnost da će više dobiti angažmanom sličnih strukovnih profila nego što su decenijama gubili u prazno plaćajući za sujetno-čojkačke titule sa Ekonomije.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")