Pretragom web stranice Fonda PIO prate se podaci mjesečnih izdvajanja za penzije: u maju je izdvojeno 31,98 miliona eura; u junu 32 miliona; a u julu 32,92 miliona. U julu su izvršena vanredna usklađivanja penzija za poene i nominalni rast najmanjih penzija. Sve u svemu, do 33 miliona se mjesečno usmjerava prema ovoj populaciji i to godinama unazad. Korisnika penzije je skoro pa nepromijenjeno u prvoj polovini 2016. oko 118.000, a ukupni broj korisnika je skoro 126.000 (razlika se odnosi na ostala prava).
Tokom godine Fond PIO je obavijestio da je 4,483 žena zamijenilo pravo penzije za pravo doživotne naknade koja pripada majkama sa troje i više djece. Znači, ovih skoro 5.000 korisnica nisu više u onim isplaćenim milionima za penzije. Nekako je fond za penzije ostao u mjesečnom iznosu istovjetan, i broj korisnika manje-više na istom nivou.
Zašto su ovi podaci relevantni? Razumski slijede pitanja: ili se broj korisnika penzionog prava u periodu nakon januara uvećao za 5.000 kompenzirajući za odliv korisnica penzionog prava? Ili nešto na nivou kretanja agregatnog budžeta nije potpuno razmatrano kao ukupni trošak izdvajanja za majke sa troje i više djece?
Prvo, ako je broj korisnika starosne penzije ostao isti, onda smo u sistemskom pritisku naprasnog odlaska u penzije. To je očekivan ekonomski trend, pošto su mnogi iz ekonomske devastacije 90-ih prerano stigli na šaltere Fonda PIO, a što je direktna posljedica izbora politike.
Drugo, ako je skoro 5.000 korisnica svoje penziono pravo zamijenilo pravom socijalnog davanja, onda smo u računanju ukupne cifre za ova davanja morali znati tačno koliko se ovim prelaskom automatski puni bužet socijale; ta sredstva više ne pripadaju PIO novčanim tokovima, a jesu u usvojenom budžetu. Ili, konkretnije: ako je penziju od 200 eura žena zamijenila socijalnim davanjem od 336 eura, onda joj onih 200 već pripadaju po osnovu radnog vijeka, nevažno da li je majka troje djece ili ne. Neto novi trošak budžeta je, a po osnovu doživotne naknade, preostalih nešto više od 100 eura. I tako za skoro ukupan skup ranijih korisnica penzionog prava.
Nije savremeni trend da odluku lične sfere kao što je materinstvo/roditeljstvo administrativno uvodimo u sferu socijalnog davanja. Još je manje savremeno da odluku lične prirode propisujemo kao pravo kojim se rješavaju demografska pitanja. Kineska politika destimulacije “osim jednog djeteta“ kroz značajne subvencije je prošlost, a to je mjera 70-ih prethodnog stoljeća koja je imala konkretni razvojni doprinos. To je u XXI vijeku u biti socijalno i radno omalovažavajuće, ali jeste u skladu sa ukupnom savremenom političkom kulturom u CG o izdržavanoj armiji sa budžetskih pozicija. Tome građani-nke dobrovoljno kumuju; samostalno odlučuju da se priključe sistemskoj umrtvljujućoj izdržavanosti, slijedeći parole “borbe za zakonska prava“ ili “meni ova država ništa nije dala“, dok sebi oduzimaju ljudsko pravo o samosvjesnosti.
Jeste, opozicioni poslanik je želio da mjera podrške majkama od planiranih 5 miliona iz predloga zakona bude više marketiški potez nego stvarno briganje o “bijeloj kugi” u zemlji. Međutim, resornim ministarstvima je zakonski bilo dato pet mjeseci da odrede zakonsku kondicionalnost, odnosno cjelovit način primjene. Sprovedeno preširoko tumačenje odredbi zakona je direktna odgovornost resornih ministara (ministra finansija i ministarke socijale), i sadašnje političko nadgornjavanje štetno je za umanjenje ranjivosti sistema.
Računica o tome koliki je novi trošak po osnovu zakona o majkama u biti bi trebalo da bude prezentovana javnosti npr: prvo, koliki je broj korisnica (preko 25 ili 15 godina iskustva) prešao sa penzionog na pravo socijalnog staranja i koliki iznos novca je redistruibuiran iz ovog fonda (ušteđen na penzijama, prenijet u socijalna davanja za doživotne naknade), a šta je nedostajući iznos. Negdje stidljivo je istaknuta cifra od 6,5 miliona eura eventualnog prenosa iz PIO para što vjerovatno nije ukupni prenos; suprotno bi značilo da su korisnice primale relativno malu penziju u mjesečnom prosjeku, a onda je razumljivo što su se odlučile da zamijene pravo iz radnog vijeka pravom iz sfere socijalnog davanja. Ili u banalizaciji, zamijene stotinjak eura za do tristotinjak po mjesecu. Drugo, koliki je broj korisnica drugog segmenta a koji se odnosi na uslov 15 godina na birou. Sudeći po izdatim rješenjima, brojka će stići do 20-ak hiljada. U konačnom, ukupni trošak je nominalno i realno veći od planiranih 5 miliona. Bruto trošak daje onu ukupnu cifru od preko 70 miliona na nivou godine, ili oko 6,2 eura mjesečno koliko je najavilo resorno ministarstvo tamo negdje polovinom godine.
Javno nije odgovorno prezentovati ukupnu cifru izdvajanja za majke sa troje i više djece kao “dvanaest puta više od planiranog“ (citat) a da se ne pomenu detalji. Dušebrižništvo oko stabilnosti javnih finansija ne može dolaziti iz političkog diskursa da je zakon o majkama totalni novi trošak budžeta CG. Zemlja smo u razvoju i javne finansije su osjetljivo odgovorno područje rada; nisu poligon tehnokratskog javnog dobacivanja različitih profesija, u stilu ”nije naša odgovornost” pošto su činjenjima i poslanici i ministri pokazali političko odsustvo odgovornosti da anticipativno nađu zajednički javni i administrativni jezik.
Na kraju predlog, koji možda može pomoći održivosti javnih finansija: ako se u primjeni donešenih zakonskih rješenja ispostavi da se prevazilazi planirana cifra, vratiti zakonski tekst u parlamentarnu sferu, na doradu, jer je cifra koja se odredi raspravom zakonska odgovornost i maksimalni limit primjene. Tada će intenzivno i pravilno korišćenje i dostupnost podataka, statistike i procedura biti obavezujuće za javne administrativce i poslanike i vodiće koristima za ekonomski razvoj. Tada bi KAP-ovci tekuće razumjeli da su zajedno sa premijerom podjednako bukački sa ulice doprinjeli urušavanju ondašnjeg sistema, kao i da ima još radnika u zemlji. Tada ne bismo javno bili objektom pravničkih razmjena mišljenja o stečenom pravu i ustavnim odredbama, a daleki od stvarnih efekata primjene. Kao što bi tada i bivši ministar finansija bio u nebranom grožđu, pošto je njegovo “čedo“ zakona o zaradama u javnom sektoru već petorostruko veći trošak od planiranih 10-ak miliona, a dosadašnju primjenu nisu pratile niti bile uključene većina agencija, javnih preduzeća i lokalnih samouprava pa se onda postavlja pitanje zašto kritikuje poslanika kada računa na sličan način: 1 euro = 10eura se podrazumijeva.
P.S. Fondu PIO u vijesti o isplati penzija za jul se potkrala greška o tome da je obračun izvršen “od 1. jula 1916. godine“ (citat sa veb stranice 05/09/2016). Zar naša akademija nije edukovala beskrajni niz onih zgubidanovićkih PR profesija da se u konačnici, bar zbog radnog zadatka poštovanja reputacije važne institucije, ne obrati pažnja i već par sedmica ne provjeri šta se stvarno objavilo?
Bonus video:
