Na polju suočavanja sa prošlošću Njemačka je i dalje svjetski prvak. To važi i kad se baci pogled na godinu dana već trajuću krizu izbjeglica. Političari i publicisti su odmah razvili dvije strategije, kako da uhvate krivinu, u koju, u prošlogodišnjoj toploj jeseni Dobrodošličke kulture, nikako nisu htjeli ni da uđu. Jedna linija, ona koje se drži sjeverno-njemačka publicistika, glasi: SVI smo tada pogriješili.
Druga linija, koju trenutno najglasnije zastupa Zigmar Gabrijel, šef SPD, tvdi: mi smo oduvijek bili za ograničenu kvotu. Obje linije imaju zajedničku karakteristiku: počivaju na pretpostavci da se slušaoci, gledaoci, čitaoci, riječju - birači ničega više ne sjećaju tj. da imaju pamćenje kapaciteta stare kokoške. Ali, grdno se i jedni i drugi varaju: Njemci ne zaboravlju, pogotovo ono što se tiče ove teme. Rezultati izbora i propitivanja javnog mnjenja mogu da se stave pod naslov tipičan za američke horor-filmove: Znam šta si radio prošlog ljeta.
Protiv struje
Omanjoj grupi onih koji se sada ne distanciraju od svojih tadašnjih procjena i odluka, pripada Angela Merkel. Savezna kancelarka i dalje svoju ličnu, usamljeničku odluku da otvori njemačke granice za izbjeglice iz Budimpešte, kao i svu svoju politiku potom, neumorno naziva „bez alternative“ i kao papiga političkim inadžijstvom ponavlja svoju već istorijsku formulu „Wir schaffen das“ (Može nam se). Ova mantra je postala njeno „Basta!“ - a i hipoteka, koja za sve više Njemaca zatamnjuje nekad svijetlu sliku njenog kancelarisanja.
Prvi put od kad je na vlasti, Njemci više ne plove pod jedrima u koje ona duva, nego ravno protiv nje. Rezultat: CDU prati Merkel samo zato što u ovoj partiji nema više nikog koga bi mogli da prate. CSU se odavno već nalazi u stanju otvorene pobune i javnog ustanka. Trijumfuje Alternativa za Nemačku (AfD), koju ova žena svojom politikom svako malo jasno potpomaže. Invazija izbjeglica i ovakva njemačka politika su takođe doprinijele da Britanija odluči da ode iz EU. Ostatak članova je među sobom u omrazi kako do sada nikad bio nije. Jedino u čemu se ova nesložna družina slaže je: više ne primaju Angelina naređena.
Pa kako bi onda jedna kancelarka, suočena sa ovakvim bilansom svoga činjenja, mogla da kaže: ups, možda sam i pogrešno odlučila? Sve i da sumnja u pravilnost svojih odluka, Merkel, kao i svi drugi političari, ovu rečenicu neće izustiti. Nema nikakve naznake da to uopšte i planira. Nijedan političar ne bi izdržao takav krešendo kritika iz sopstvene partije, domaće javnosti i ostatka Evrope, a da nije totalno ubijeđen u to da zna što čini. Merkel prosto ne vjeruje da bogata i mirna Evropa, u doba globalne krize i seobe naroda, treba da se zabarkadira iza zidova i žica.
Propast plana izbjeglice po cijeloj EU
Na ovu temu se možemo danima svađati. Kao što imamo pravo da se uplašimo od onoga što se valja u Njemačkoj, do prije godinu dana Ostrvlju Blaženih. Merkel je pošla od pretpostavke: ako mene ne pogađa strah od zastranjivanja i gubitaka, i u materijalnom i u kulturološkom smislu, koje Njemačka ima da pretrpi, onda to ima da važi i za sve ostale. Istina je dijametralno suprotna: taj strah gura ogroman broj glasača i CDU i SPD direktno u ralje AfD. Njemačkoj se moglo: konfrontirana sa preko 1.000.000 izbjegica, uspjela je da učini nevjerovatno puno. Ali, Angelin plan nije uspio u dvije centralne tačke: njemačka politika krahira i dalje pri repatrijaciji odbijenih izbjeglica, a i raspoređivanje izbjeglica po cijeloj EU je ostalo samo Merkelkina želja pusta, jer je za sve ostale Evroljane bio čista noćna mora.
A. Merkel nije uspjelo da Njemcima oduzme brige o dugoročnim posljedicama talasa izbjeglica i da ih pretvori u saizvršioce svoje izbjegličke politike. Harizmatični govornik na nije nikad bila. U krizi se nedostatak ovog dara, kao i pojava ljudi koji ga imaju, pokazuje kao posebno teška mana. Njena mantra „Wir schaffen das“, koja je trebalo da širi samouvjerenost i spriječi mržnju prema strancima, pretvorila se u agitpropovsku paznu devizu. I to iz vrlo prostog razloga: ona Njemce nikad nije pitala „Želite li vi to?“ Puno Njemaca, ako ne i većina, smatra da se ovo masovno useljavnje moglo i trebalo spriječiti.
Merkel je svojim pozicioniranjem ostvarila više nego što se to da videti iz njene retorike. Njen sporazum sa Turskom i mjere balkanskih država za zaštitu sopstvenih granica (koje ona neumorno kritikuje) Njemačkoj su omogućile pauzu, što će joj omogućiti da svari prošlu godinu i povrati kontrolu nad sopstvenim granicama. I jedno i drugo je Njemačkoj hitno neophodno. Najveći zadatak: integracija na stotine hiljada stranaca iz ratom zahvaćenih područja ovoga svijeta još je pred Republikom. Tek za koju deceniju će se vidjeti da li je Njemačka u stanju to da odradi. Rezultat, koji tada niko više neće moći da promijeni, za vjeki vjekov će biti povezivan sa imenom Angele Merkel.
Ona je svojom izbjegličkom politikom zapečatila ovu zemlju, kao niko nijednom odlukom prije nje. Time je sebi osigurala mjesto u budućim udžbenicima istorije: ili kao političarka, koja je ovom 'atomskom bombom' (da ga nazovem: Merkelin Manhattan Projekt) i samilošću Njemačku pretvorila u moralnu supersilu ili kao kancelarka koja je svoju državu gurnula u neviđene socijalne, kulturne i religiozne konflikte. Merkel je širom otvorila kapije Njemačke kako za jednu tako i za drugu, užasnu budućnost. Nikad se ni jedna fizičarka u istoriji nije usudila da izvrši veći eksperiment nad jednom nacijom. Ona sama svoju odluku poredi sa onom o ponovnom ujedinjenju Njemačke. No, dimenzije koje je ova žena svojom odlukom digla u vazduh, dramatično su i posve drugačije.
Autor je izdavač FAZ-a (Frankfurter Allgemeine Zeitung /FAZ); prevod: M. Vuletić
Bonus video:
