Platforma Džulijana Asanža svako malo objavljuje papire koji koriste Vladimiru Putinu. Još ništa nije objavila što bi Kremlju moglo da šteti
Prije mnogo godina je Eduard Lukas, moskovski dopisnik magazina „The Economist“, u jednom je svom eseju svijetu objasnio kako funkcioniše centralna tehnika sovjetske propagande prema Zapadu. Nazvao je „Whataboutizam“. Ova tehnika je SSSR-u do početka otopljavanja pod posljednjim generlnim sekretarom KP SSSR, Mihailom Gobačovim, služila kao najoštriji mač protiv zapadne kritike totalitarizma „realno postojeg socijalizma“ na istoku Evrope. A „Whataboutizam“ funkcioniše ovako: kad jedan zapadni političar, prije svega američki, počne da kritikuje kršenje ljudskih prava pod sovjetima, onda agitprop Kremlja odmah zapuca kontra-pitanjem o diskriminaciji afro-amerikanaca te podršci CIA-e neslavnim pučevima po bijelom svijetu.
Četvrt vijeka poslije raspada trulog SSSR-a, Whataboutizam u Moskvi je opet en vogue. A jedan od centralnih kanala za propagandističku borbu protiv Vašingtona, NATO, EU i svake forme zapadne kritike današnjeg ruskog neo-SSSR, pod totalitarnom kontrolom negdašnjeg KGB-činovnika Vladimira Putina, jeste WikiLeaks - digitalna platforma, koja je, kad je osnovana, imala za službeni cilj da vrši pritisak na nedemokratske režime poput Putinovog kroz objavljivanje povjerljivih dokumenata. Džulijan Asanž, osnivač, je 2006, predstavljajući ciljeve svoje organizacije, u kamere izgovorio: „Naš centralni cilj su nedemokratski režimi u Kini, Rusiji i Centralnoj Aziji“.
Gerasimov-doktrina
Prošlo je evo sada deset godina od tada, ali na WikiLeaksu još niko vidio nije ni jedan papir ni iz Kine, ni iz Rusije. Pod Asanžom ova platforma služi isključivo kao sredstvo za realizaciju anti-američkih poduhvata, koje je Valerij Gerasimov, šef Generalštaba Rusije, u februaru 2013. u jednom strateškom dokumentu ovako definisao: „Upotreba ne-vojnih sredstava za ostvarivanje političkih i strateških ciljeva je porasla i u puno slučajeva je u svojoj efikasnosti puno efektivnija od bilo kakve upotrebe oružja“.
U ratu informacijma i dezinformacijama WikiLeaks sve češće liferuje spektakularnu publicističku municiju. Prije neki dan je „New York Times“ u jednoj podužoj analizi to i dokazao: od novembra 2013. do danas, Asanž je objavljivao isključivo dokumenta protiv interesa SAD i EU.
Tako je njegova platforma ponudila javnosti uvid u povjerljiva dokumenta o vođenju pregovora oko dva trgovačka ugovora: traspacifičkom TPP, između SAD i cijele gomile pacifičkih država, kao i TISA, ugovora o uslužnim djelatnostima o kome pregovoraju SAD, EU i još 21 država.
Rusija nije uključena ni u jedan od ovih pregovora i kritikuje ih iz sve snage. Asanžova „otkrića“ o pregovaračkim pozicijama SAD-diplomata su uvijek bila tempirana za dane najkritičnijih multilaterlanih pregovora. Služila su takođe i za raspirivanje zgražavanja i protesta protivnika globalizacije, a stvarala su i utisak da američka imperija svima diktira sopstvena trgovačka pravila. TPP je i pored napada WikiLeaksa ispregovaran do kraja, ali ratifikacija kleca, jer se američki republikanci u Senatu SAD nećkaju da glasaju za njega.
Panama-papers-Kompromat
Začuđujuće je i skandalozno djelovao takođe i pokušaj Asanža i njegovog WikiLeaksa da nanese štetu otkrićima „International Consortium of Investigative Journalists“ o globalnom poreskom deliktu u Panami. Razlog za Asanžovu akciju protiv ovih stvarnih boraca za transparenciju je činjenica da su Panamski papiri otkrili da jedan moskovski lokalni muzičar, čelista Sergej Roldugin - inače Putinov kum - kontroliše milijarde dolara u panamskim firmama. Čim je to objavljeno, Asanž je zavrištao kako „International Consortium of Investigative Journalists“ dobija pare od Sorošove Fondacije i USAID-a. Na jednoj konferenciji u Italiji je slavnom ruskom istraživačkom novinaru Andreju Soldatovu stoga pukao film: „Puno mojih prijatelja, novinara „Novaja Gazeta“ su poslednjih nekoliko godina ubijeni. Sem Putina, samo još Asanž pokušava da ih i mrtve još osramoti“.
Ova tehnika ubijanja časti kritičara je takođe razvijana u SSSR-u. Još od tada ima zvučno ime: Kompromat.
(Die Presse)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
