U razvijenim demokratskim zemljama danas, političko liderstvo je sve češće dostupno svakom to želi. Glasači, očigledno umorni od status quo situacije, hoće promjene u vrhu i dopuštaju establišmenu glavnih, velikih partija da vode borbu za postavljanje lidera po svom nahođenju.
U Ujedinjenom Kraljevstvu parlamentarci Laburističke partije stigli su u ćorsokak u naporima da postave Džeremija Korbina kao lidera. U Japanu je kandidat kome su u vladajućoj Liberalno-demokatskoj partiji davali prednost za mjesto guvernera Tokija izgubio - i to sa velikom razlikom. Što se tiče SAD, Republikanska partija je u trci za mjesto predsjednika zemlje htjela praktično bilo kog kandidata, samo ne Trampa; ali, taj kandidat je Tramp. I u vrijeme kad je Demokratska partija predstavila Hilari Klinton kao izbor svog establišmenta, njen konkurent Berni Sanders se borio odlučnije nego što je to iko očekivao.
Poruka establišmenu je očigledna: više vam ne vjerujemo . Ali neki glasači i dalje vjeruju, a to povjerenje može predstavljati ogromnu realnu opasnost za njihove simpatizere, zemlje i svijet.
Tramp - sa svojom oduševljenošću diktatorima, neskrivenim rasizmom i seksizmom, ignorisanjem problema i neuravnoteženim temperamentom - stoji na čelu tog spiska. One koji su predvodili britansku kampanju za izlazak iz EU - konzervativci poput Borisa Džonsona (sada šef diplomatije) i Najdžela Faraža lidera desne populističke Partije nezavisnosti Britanije) - na istovjetan način osuđuju što su nesmotreno doveli u opasnost budućnost kako Velike Britanije, tako i EU.
Ako glavni lideri žele da utiču na razmišljanje birača, onda moraju pažljivo da razmotre šta zaista liderstvo znači. Ovdje treba pomenuti analize američkog generala Džordža K. Maršala koji je razmišljao o ovome radeći na obnovi oružanih snaga SAD 1940-ih godina.
Maršal je tvrdio da liderstvo nije pitanje retorike, već karaktera. Recimo, da bi osvojili povjerenje nephodno za efikasno upravljanje, lideri moraju pokazati tri ključna kvaliteta: posvećenost, nepristrastnost i kompetentnost.
Po njegovom mišljenju, posvećenost znači stavljanje opšteg dobra iznad sopstvenih interesa. Takva rukovodstva postoje, kao i ranije. Istaknut primjer je Džo Koks, mlada britanska parlamentarka koja je ubijena tokom kampanje Brexit i čiju su vodeću ulogu u zaštiti prava izbjeglica priznale sve partije.
Ali, u mnogim slučajevima, politika se pretvorila u samoreklamerstvo i trku za rejtingom. U današnjoj kulturi slavnih, političari treba da budu “ličnosti”. Njihove kampanje izgledaju kao kandidovanje za televizijske rijaliti šou programe. Tramp, sa svojim klovnovskim izgledom i bekgraundom šou-biznisa, vjerovatno je najmarkantniji primjer toga. (The Huffington Post je čak prošlog ljeta odlučio da izvještavanje o Trampovj kampanji premjesti u rubriku Zabava).
Problem nije samo u tome što to može dovesti do izbora potpuno nekvalifikovanih lidera. Problem je što nakon izbora, čak i kvalifikovani lideri mogu iz sve snage pokušavati da odbace lič ne kvalitete pri donošenju odluka, umjesto da nepristrasno služe zemlji.
Da je riječ o klizavom putu vidi se iz službene zabilješke - nedavno objavljene u Velikoj Britaniji u okviru izvještaja Džona Čilkota - koju je bivši britanski premijer Toni Bler napisao bivšem predsjeniku SAD Džordžu Bušu uoči rata u Iraku. Nota počinje riječima: “Biću sa vama, u svakom slučaju”. Govorio je o uplitanju njegove zemlje u rat. Ujedno, ova formulacija govori da njegova lična veza sa Bušem, ovako ili onako, ima prevagu nad dužnošću premijera prema zemlji.
Posvećenost, a ne lično uptavljanje, tijesno je povezano sa nepristrasnošću, koju je Maršal smatrao neophodnom. Kad dođu na vlast, lideri moraju djelovati pravedno i otvoreno. Oni moraju da se uzdrže od iskušenja da koriste zvaničnu vlast u cilju dostizanja lič ne dobiti, dobiti za članove svojih porodica ili grupe kulturnog identiteta, a takođe odoljeti iskušenjima, ma kako jaka bila, da se obezbijedi specijalni pristup ili zaštita prijateljima, sponzorima i lobistima.
Održavanje visokog nivoa nepristrasnosti nije lako, ali je moguće. Predsjednik Zelenortske Republike Pedro Pires dobio je 2011. nagradu Fondacije “Mo Ibrahim”, za dostignuća u sferi političkog upravljanja u afričkim zemljama, tj. za pretvaranje svoje zemlje u “model demokratije, stabilnosti i rastućeg blagostanja”. Pires je podnio ostavku a da nije imao svoju kuću; radio je za ljude, a ne za gomilanje svog bogatstva.
Treći kriterijum za dobro liderstvo - kompetentnost - nije samo pitanje toga kakvim znanjem vlada lider. Kako je primijetio Maršal, tu je riječ i o sposobnosti vođe da uči na svojim greškama i priprema sebe i svoje okruženje na donošenje važnih odluka. Izvještaj Dž. Čilkota o nespremnosti Britanije za rat u Iraku u vezi s tim je jednoznačan. Tako i kod Bregzitovaca odsustvuje bilo kakav plan o daljim akcijama nakon referenduma.
Došlo je vrijeme da se oživi dobro liderstvo. Birači moraju da vide kandidate koji pokazuju posvećenost, nepristrasnost i kompetentnost. Ako se to ne učini, nastaviće da glasaju protiv establišmenta koji, po njihovom mišljenju, nije uspio - čak i ako to znači glasanje za haos u Evropi ili nerazumnog narcisa u SAD.
Autorka je dekanica Blavatnik School of Government i direktorica Programa Globalnog ekonomskog upravljanja na Univerzitetu Oksford
Bonus video:
