Ako se niste pomnije zagledali u pravovaljane kandidacijske liste za predstojeće izbore, prošloga tjedna objavljene na mrežnim stranicama Državnog izbornog povjerenstva i u svim dnevnim novinama, možda će vas iznenaditi podatak da je Demokratska stranka žena za zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru kandidirala 43,75 posto - koga ili čega? - muškaraca.
Ženska stranka je, eto, takva da poštuje “mušku kvotu” od minimalnih 40 posto kandidata, na koju je obavezuje Zakon o ravnopravnosti spolova, premda predsjednica DSŽ-a Marija Maja Jelinčić i njezine stranačke kolegice taj zakon smatraju “kontradiktornim, diskriminirajućim i besramnim”. Što god mislile o zakonu, na svaku su listu stavile barem po šest muškaraca, a na jednoj su - onoj dijasporskoj - pripadniku spola koji se u suvremenoj hrvatskoj teologiji naziva prvotnim dodijelile prvo mjesto. Pa neka im kao pravi kavalir pomogne nositi bar jednu nominalno žensku listu.
U Demokratskoj stranci žena nemaju problema sa svojim muškim kandidatima. Jer su oni - kažu dame - osviješteni ljudi koji znaju da je „došlo novo vrijeme, vrijeme za žene”. U mnogim drugim strankama, posebice u onim dvjema najvećim, vrijeme za žene ne samo da još nije došlo, nego teško da će ikada doći.
Sjetit ćete se možda da je predsjednik SDP-a još početkom srpnja na sav glas obećavao da će njegova stranka ovaj put držati do “ženske kvote” i na kandidacijske liste staviti minimum 40 posto pripadnica podzastupljenog spola. I tog se obećanja Zoran Milanović - valja priznati - čvrsto držao sve dok nisu sastavljene kandidacijske liste. Tada se, međutim, ispostavilo da je stranka pod vodstvom dečka koji obećava samo djelomično ispunila obećanje, i da je “ženska kvota” dosegnuta na samo četiri izborne liste Narodne koalicije. Valjda zato što socijaldemokrati, seljaci i umirovljenici više drže do narodnih običaja nego do civilizacijskih stečevina poput ravnopravnosti drugarica i drugova.
Koliko je Milanovićevo obećanje da će u sastavljanju spolno ravnopravnih kandidacijskih lista sudjelovati Forum žena SDP-a bilo ozbiljno, svjedoči izjava Gordane Sobol, predsjednice Foruma, da je po tom pitanju nikada nitko nije kontaktirao. Ni Hdz kao najbrojnija politička stranka - koja bi po zakonu velikih brojeva u svome članstvu trebala imati više žena negoli mnoge druge stranke muških članova - nije uspjela zadovoljiti zakonom propisanu “žensku kvotu”. Njezin se novi predsjednik Andrej Plenković - od čije se uglađenosti i civiliziranosti pokušava stvoriti novi stranački instant-imidž - s tom činjenicom javno suočio na predstavljanju programa i kandidata u I. izbornoj jedinici.
“Ovdje smo ispunili žensku kvotu”, pohvalio se predsjednik HDZ-a i nositelj kandidacijske liste u toj jedinici, da bi odmah potom skrušeno dodao: “Nažalost, to nismo uspjeli u drugim jedinicama”. Čuj: nisu uspjeli?! Znači li to da su se upinjali i trudili, pa na koncu sagorjeli u mukotrpnim pokušajima da na svaku listu od 14 kandidata uguraju po šest žena? U čemu je tajna tog neuspjeha: u tome što nisu pronašli dovoljno kandidatkinja ili u tome što se u stranci smatra da je i toliko žena, koliko ih se uspjelo progurati na liste, ustvari previše?
Jesu li HDZ-ovke bile načelno nezainteresirane za Plenkovićeva nastojanja da ispuni “žensku kvotu”? Ili im je djelovao neuvjerljivo dok ih je nagovarao da se upuste u zajedničku izbornu avanturu? Jesu li ga promućurnije stranačke kolegice već nakon prvih obećavajućih riječi pročitale i shvatile da fini gospon preko njih samo želi udovoljiti zakonskim propisima? Ili je komunikacija pucala odmah nakon upoznavanja?
- Čujte, draga Barica, ja bih vas jako volio vidjeti na listi… - Slušaj ti, Andrija, dabili Andrija: nisam ti ja nikakva Barica! A ako si mislio da sam ista ko Barica, ljuto si se prevario! Slobodno si ti na tu tvoju listu metni i Baricu i slične fufe, pa se listajte do mile volje! Ja sam poštena žena! I za tvoju informaciju: zovem se Marica.
Pa ako je i bilo takvih nesporazuma, zar je to razlog da predsjednik HDZ-a odustane od borbe za ravnopravnost žena i muškaraca na stranačkim listama? Ili Andrej Plenković misli da je u toj plemenitoj emancipacijskoj borbi uradio sve što je mogao?
Ako doista tako misli, znači li to da se predsjednik HDZ-a, sve i kad bi htio, ne može popeti na neki hrast u Đakovu ili bor na Hvaru - ako već ne i na sekvoju u XI. izbornoj jedinici - pa iz dubine duše viknuti: „Voglio una donnaaaaa…”?
Bonus video:
