ZAPISI IZ PORAJNJA

Avetinja

Desničarima se u Hrvatskoj Miro Barešić posthumno ukazuje kao „natprirodno biće“ dok je između Podgorice i Beograda ljudi zatečeni njegovim povijesnim vaskrsnućem osjećaju mješavinu jeze i gađenja
139 pregleda 17 komentar(a)
Miro Barešić spomenik, Foto: Deutche Welle
Miro Barešić spomenik, Foto: Deutche Welle
Ažurirano: 14.08.2016. 06:52h

Riječ „avet“ nam je ostala od Turaka. Višetomni Rječnik srpskohrvatskoga književnog jezika određuje ovu riječ u osnovnom značenju: pokojnik ili natprirodno biće koje se u jezivom obliku priviđa sujevjernim ljudima - sablast, utvara, priviđenje, prikaza, zao duh. Rječnik doduše ne precizira kako se zove to što se prikazuje i ljudima koji nisu sujevjerni, no takvi su rječnici, ograničeni prostorom, ne može se sve obuhvatuti.

Osim toga avet može biti oznaka za potpuno onemoćalu osobu. Ili, pak, budalu.

U zoološkom smislu, avet je polumajmun Tarsius tarsius.

A u Crnoj Gori se u svakodnevnom govoru koristi - kao svaka pogrda - skoro od milja: Avetinjo! Pošto je kod Crnogoraca sve veliko onda i avet ima biti augmentativna.

Vjerovatno taj izraz nije bio stran Vladimiru Roloviću, komunisti i partizanu, čovjeku koji je poslije Drugog svjetskog rata u Odjeljenju za zaštitu naroda Jugoslavije (OZNA) bio zadužen za uništavanje preostalih ustaških i četničkih grupa. U SFRJ je potom napravio diplomatsku karijeru, Stokholm je bio njegova treća ambasadorska destinacija.

Umro je 36 dana prije svog pedeset i petog rođendana, 15. aprila 1971. godine. Na njega su osam dana prije toga, poslije upada u jugoslovensku ambasadu, pucali hrvatski ekstremisti. To su bili momci rođeni i odrasli u Jugoslaviji - Miro Barešić i Anđelko Brajović. Od 1970. godine su boravili u Švedskoj. Put njihove radikalizacije je bio kratak i naposlijetku - ubitačan.

Rolović je nakon upada ove dvojice u ambasadu pokušao pružiti otpor ali nije imao šanse protiv karatiste Barešića. U rekonstrukciji zbivanja u jugoslovenskoj ambasadi švedska policija je došla do zaključka da je na Rolovića pucano dva puta, jednom u lice a drugi put u grudi. I da pritom on više nije imao oružje u ruci. U Barešićevom rodnom mjestu Drage tvrde i dan danas kako je „dokazano da je to bilo u samoodbrani“.

Vikipedija na hrvatskom donosi zakukuljenu verziju zbivanja, iz koje se može zaključiti da je Rolović kriv za pucnjavu: „Odupiranjem i pokušajem ubijanja hrvatskih rodoljuba Rolović je teško ranjen “. Ovako se naknadnom pameću i u hrvatskoj verziji elektronske enciklopedije političko ubistvo pretvara u nužnu samoodbranu. Možda je Barišićev saborac Anđelko Brajović pet godina kasnije takođe u samoodbrani u Paragvaju ubio urugvajskog ambasadora, misleći da ubija jugoslovenskog diplomatu.

No, vratimo se u Švedsku iz 1971. godine. Hrvatski guslari su poslije ubistva Vladimira Rolovića opjevali držanje dvojice hrvatskih ekstremista prilikom izricanja doživotne presude u Švedskoj: „Svi se drže k'o da idu kući, Cijelo vrijeme Hrvatskoj kličući”.

Nedugo potom su prijatelji ubica oteli avion u Švedskoj i tako isposlovali puštanje Barešića i Brajovića u Španiju. „Hrvatski emigrant revolucionar i domoljub“ (citat iz Vikipedije na hrvatskom) je zajedno sa svojim saučesnikom Brajovićem iz zemlje kojom je vladao klerofašista Franko otišao u bratski Paragvaj. Tamo je u jednom od svojih osam mandata vladao general Alfred Stresner, sin bavarskog doseljenika i Hitlerov fan. Mlađani Barešić se obreo u novoj domovini koja je već postala utočiste Jozefa Mengelea i drugih avetinjskih likova iz nacističke priče. Živio je pod imenom Tony Šarić. Preskočimo njegovu sjevernoameričku epizodu i još jedno švedsko robijanje. Vratio se iz Paragvaja u Hrvatsku 1991. ne bi li izbliza poradio na ostvarenju svog sna, ovaj put pod imenom Božidar Smotalić. A kada je iste godine nakon nerazjašnjene pogibije sahranjen, na grobu mu je neko vrijeme pisalo ime „Ante Katić“. Tek docnije je zaveden pod sopstvenim imenom.

Otkako u slobodnoj Hrvatskoj, doduše nešto manjoj nego što ju je Barešić snivao, možete ljetovati na lijepom Jadranu i u vilama koje imaju adresu Obala Mire Barešića onda je logično i domoljubno da se neko sjeti postaviti Miru iznad ostalih ljudi - na pijedestal.

Dvometarski spomenik „Pogled na Domovinu“ postao je mjesto ovaploćenja istorijskog revizionizma. Dok se Barešićevoj rodbini i cijeloj desničarskoj Hrvatskoj idealizovani Rolovićev ubica priviđa kao „natprirodno biće“, u Crnoj Gori i Srbiji on skoro svima izgleda baš kao lik iz srpskohrvatskog rječnika: „Pokojnik koje se u jezivom obliku priviđa ljudima - sablast, utvara, priviđenje, prikaza, zao duh“. Ukratko - avetinja! Barešić počiva na zagrebačkom Mirogoju. Rolović na beogradskom Novom groblju. Barešić je nakon smrti dobio počasni čin „bojnika hrvatske vojske“. Rolović je dva dana nakon ranjavanja proglašen narodnim herojem.

Možda ljudi nisu baš sujevjerni da im se tek tako priviđaju aveti, izgladnjeli ljudi ili polumajmuni. Možda su samo lakovjerni svaki put kada pomisle da je prošlost prošla.

Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")