VIŠE OD RIJEČI

Ostavka

Zanimljivo je kako akteri ove medijske odbrane jednog nakaradnog sistema hoće po svaku cijenu da odbjeglog bankara smjeste u - Moskvu. Kao da bi im onda sve mnogo lakše palo
11434 pregleda 59 komentar(a)
Đukanović, Foto: Boris Pejović
Đukanović, Foto: Boris Pejović

Bitka se nastavlja. Već zadobija i epske obrise. Ono: Tuče Duško iz Londona po Milovih miliona... Tuče Duško, ne prestaje, al se ništa ne poznaje... Kneževiću, zmaju ljuti, u Dubai što proputi... i tako dalje.

Nova lica ulaze po jasnim dramaturškim principima, na scenu je stupio i ministar Vranimir. Očito, lik koji bi mogao postati protagonistom novih i atraktivnih scena u tekućem komadu (sa snimcima i računima). I dalje se sva strategija odbrane zasniva na proizvodnji larme. Što više mogućih i nemogućih gluposti ubaciti u priču sa svake strane. Kao u šahu - nekada igrači pokušavaju da se izvuku komplikovanjem pozicije. Važno je znati da to, naravno, uvijek radi onaj koji slabije stoji. Jedan od omiljenih modela u aktuelnoj kampanji je diskreditacija svjedoka. Pri čemu je ta strategija prilično upitna, budući da svjedok, govoreći o brojnim koruptivnim djelima i malverzacijama, vrlo eksplicitno inkriminiše i sebe. Te se, u svjetlu jasnoće ponuđenih dokaza, nije logično baviti svjedokom i više nego li od svjedoka opisanim (i detaljno dokumentovanim) djelima. Kod branitelja „lika i djela“ indignacija zbog „snimanja školskog druga“ nikako da ustupi mjesto ogorčenju zbog koruptibilnog predsjednika. A ne bi bilo nelogično da i to zanima ponekoga, posebno pravodoljubive medijske i partijske moraliste kojih je Crna Gora prepuna. Za jednu u suštini zaista „besudnu zemlju“.

Zanimljivo je kako akteri ove medijske odbrane jednog nakaradnog sistema hoće po svaku cijenu da odbjeglog bankara smjeste u - Moskvu. Kao da bi im onda sve mnogo lakše palo. Rusi, naime, zapazili su to ovdašnji igrači, odmah kod zapadnih saveznika izazivaju neku vrstu povišenih registara što se ukazuje i kao spremnost da se nekima „progleda kroz prste“. Ipak, stvar je besmisena, osim za domaću upotrebu i diletantsko sluđivanje građanstva, jer je vrlo jasno da je bankar u kombinaciji baš sa “zapadnim saveznicima”, ili kako se to već zove. Odnosno, stvar je upakovana tako precizno da ne ostavlja mnogo dileme. Čak i liči na mehanizme kojima sa tih adresa vole da kažnjavaju lokalne kabadahije po evropskim vukojebinama, za aroganciju, recimo. Nedostatak dobrih manira. Ili inaćenje povodom dobronamjernih savjeta da se ne kandiduje na izborima...

Ali, sve na stranu - nove zaplete, nova lica i nove situacije - ovdje je, već u ovom trenutku, zapravo ponešto vrlo jednostavno. Naime, predsjednik Đukanović morao bi neizostavno podnijeti ostavku. To je jedini način da unekoliko „relativizuje“ pokazanu nedostojnost za obavljanje funkcije predsjednika države. On je obmanjivao javnost i o londonskom kreditu i o još koječemu. Računi i kartice koje plaćaju drugi, skupi odmori koji za većinu građana ove zemlje izgledaju kao golo iživljavanje, sapunica oko Dvora na Gorici. Sve to u pristojnom društvu, mora biti - neoprostivo. Njegova ostavka bila bi način da čak i u neslavnom kraju političke karijere učini veliki gest, možda čak i ono što poneko zove državnički potez.

Podnese li on ostavku, nakon ovako eksplicitno objelodanjenih razloga za to, postaće to standard u crnogorskoj politici za sva vremena. Podese li Đukanović ostavku, moraće to i ubuduće učiniti svako, i za mnogo manja ogrešenja o pristojnost i javni moral. U tome bi morao imati bar onoliku odlučnost koju je pokazivao prilikom onako drskog obmanjivanja javnosti.

Baš to bi bio načun da se presudno pomogne ovoj državi. U slučaju Đukanovića bila bi to varijacija one definicije Marka Miljanova: On mora državu da sačuva od sebe. To je, podsjetimo, onaj teži dio slavne jednačine o čojstvu i junaštvu.