(U spomen ulcinjskim bioskopima i putovanjima kroz vrijeme)
Ulcinj je imao dva bioskopa - ljetnji pod otvorenim nebom i standardni, zatvoreni koji je radio tokom cijele godine. Ljetnji se nalazio na Pristanu u blizini parka, ispod okomitih stijena na čijem se vrhu i danas nalazi spomenik partizanima poginulim u II svjetskom ratu. Onaj drugi - klasični pod nazivom Crvena zvijezda, nalazio se u centru grada na mjestu susretanja dvije ulice - jedne koja meandrira od hotela Mediteran i druge koja se pruža dolje do Ploče. Sada je to ruševina koja okolnim privrednim subjektima (i apartmanima) služi kao kontejner. Ni nalik onom magičnom prostoru u kojem smo kao klinci gledali „Bac“ Spensera, Rokija i Švarcenegera. Naravno i Čarlsa Bronsona. I u koji su nas učiteljice organizovano odvodile na podnevne projekcije Partizanske eskadrile i Sutjeske.
Eh, to su bili dani…
Ljetnji bioskop na Pristanu izbjegao je sudbinu kontejnera u koji okolni privredni subjekti i apartmani odlažu sekundarne sirovine, no nije izbjegao sudbinu kamena temeljca za kakav budući hotel u neokičerijanskom stilu. Pa ipak, nagovještaj propasti se mogao naslutiti dosta ranije. Na primjer, kad je početkom 90-ih sa ljetnje kino scene odjeknuo falset Harija Varešanovića “strah me da te volim”. Tada sam definitivno prozreo kako će eri otvorenog bioskopa na Pristunu ubrzo doći kraj. Još je neko vrijeme odolijevao naletima “turboidizacije” da bi tokom 90-ih bio pretvoren u diskoteku a potom u jedno veliko ništa. Šteta, jer zaista je bilo prijatno gledati U zmajevom gnijezdu neke tople avgustovske večeri pod zvjezdanim nebom dok žamor šetača sa korzoa kraj mora diskretno prati kung-fu partiture koje Brus Li izvodi na velikom platnu, a stijene se prijeteći nadvijaju poviše glava publike.
(Ko u ulcinjskom biskopu na Pristanu nije odgledao bar jedan film, taj ne zna što je patnja mitskoga Damokla).
Ne sjećam se gdje sam prvi put odgledao Povratak u budućnost Roberta Zemekisa. Da li u bioskopu na Pristanu ili gore u Zvijezdi. U svakom slučaju, moralo je to biti ‘86. ili čak ’87. godine prošloga vijeka. Naime, film je izašao 1985, a to je bilo vrijeme kada su tzv. blokbasteri kod nas stizali sa zakašnjenjem od godinu ili dvije dana. Ali zar su godine koje su izjeli skakavci bitne kada je u pitanju remek-djelo poput Povratka u budućnost? Bez obzira na radnju koja navodi na pomisao da je riječ o filmčiću za poslijepodnevno ubijanje vremena. Ergo, Marti Mekflaj, u tumačenju izvrsnog Majkla Džej Foksa, odlazi automobilom-vremeplovom trideset godina u prošlost - tačnije u 1955. baš uoči upoznavanja njegovih roditelja - u to vrijeme tinejdžera u najosjetljivijim godinama. I kako to obično biva u filmovima sa putovanjima kroz vrijeme u kojim glavni junak obavezno učini nešto što poremeti prostorno-vremenski kontinuum, umalo da se „ekspedicija“ katastrofalno završi po Martija. Majka se zaljubljuje u njega (vršnjaci su), te na momenat propada mogućnost da se istovremeno zaljubi i u Džorža - Martijevog oca čime iskrsava tzv. vremenski paradoks koji u pitanje dovodi postojanje glavnoga junaka. I tako...
Sjetih se Povratka u budućnost i vremenskog paradoksa za vrijeme kontinuiranog praćenja Podgoričke skupštine, tačnije Skupštine Crne Gore sa sjedištem u Podgorici, koja se krajem novembra ove godine sastavila e da bi poništila odluku Podgoričke skupštine iz 1918. To se desilo tako što se vladajuća većina potrpala u već pripremljenu rezoluciju - vremeplov i odjezdila 100 godina u prošlost s namjerom da izmijeni događaje “povijesne zbilje”. Upravo bi se na primjeru Martija Mekflaja moglo zaključiti kako je petljanje po davno prošlim događajima izuzetno riskantan posao budući da izmjena samo jednog događaja može pokrenuti nekontrolisanu lavinu uzroka i posljedica pa čak i dovesti do egzistencijalno-ontološke disperzije onoga koji je otputovao u prošlost s namjerom da je mijenja. Vratimo se stoga u ponoć 29. novembra ove godine, nakon što se vladajuća većina Skupštine Crne Gore vremeplovom u obliku rezolucije vratila 100 godina u prošlost kako bi poništila odluku Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji i formiranju Kraljevine SHS. Pokušajmo takođe o istom trošku da sagledamo poremećaj uzročno-posljedičnog klupka koji je svojom vremenskom intervencijom izazvala vladajuća većina crnogorske skupštine. Elem, budući da je odluka Podgoričke skupštine iz 1918. poništena u ponoć 29. novembra 2018, sasvim je razumljivo da do pomenutog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji nije ni došlo. Crna Gora nije pripala Kraljevini Jugoslaviji (kako se od 1929. naziva Kraljevina SHS), a koja se raspala 1941. godine. To dalje znači da nije izbio ni Trinaestojulski ustanak kao (između ostalog) reagovanje na Petrovdansku skupštinu od 12. jula ‘41. godine. Riječ je o saboru u cetinjskom Zetskom domu prilikom kojeg su pristalice nezavisne Crne Gore poništile odluku Podgoričke skupštine iz 1918.
Međutim, pošto je vladajuća većina u Skupštini Crne Gore već izmijenila prošlost novembra 2018, tako što je laserskim snopom visoke rezolucije poništila odluku Podgoričke skupštine iz 1918, Petrovdanska skupština od 12. jula 1941. nije imala šta poništavati pa se (logično) nije dogodio ni Trinaestojulski ustanak kao reakcija na odluku Petrovdanske skupštine iz 1941, o poništenju odluke Podgoričke skupštine iz 1918. (Zamršeno dozlaboga). No, budući da se Trinaestojulski ustanak nije dogodio, Crna Gora je potpala pod italijansku upravu te nije uzeta u obzir prilikom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu gdje su partizani postavljali temelje buduće jugoslovenske federacije na socijalističkim osnovama. A to nadalje znači da Kardelj nije ni mogao doći u priliku da Crnu Goru 1974. metne u Ustav iz ’74, pa je izostao i status države u državi što faktički znači da nije bilo ni “džemper revolucije” iz 1989. godine kada se zametnuo početak svršetka SFRJ. Nije naravno bilo ni Mila, Momira, Sveta i Miodraga. A ni Mila ni Miodraga koji su do nedavno zdušno podržavali odluku Podgoričke skupštine iz 1918. Ali nije bilo ni SRJ koju su formirale Srbija i Crna Gora na razvalinama SFRJ, a takođe ni sankcija međunarodne zajednice protiv SRJ, niti šverca cigareta, ni srkanja goriva iz kanistara na crijevo, ni vladavine DPS-a… Ni Državne zajednice Srbije i Crne Gore takođe nije bilo, kao što ni Sveto nije predsjednikovao pomenutim državnim entitetom. Ni referenduma iz 2006. nije bilo pošto se Crna Gora nije imala od koga odvajati… Eto, šta sve može proizvesti vremenski paradoks izazvan nesmotrenim prekrajanjem tetke Klio od strane vladajuće većine u Skupštini Crne Gore 29. novembra 2018. godine negdje oko ponoći.
Ne znam ko je prvi u istoriji osmislio pravilo prema kojem zakoni ne mogu djelovati retroaktivno, ali svakako treba skinuti kapu autoru za osmišljavanje takve civilizacijske tekovine. Naime, zakonom koji je stupio na snagu danas ne može se sankcionisati ono što se dogodilo juče, dakle prije stupanja pomenutog zakona na snagu. S druge strane, ne može se aršinima ovog vremena premjeravati i ocjenjivati ispravnost bilo kojeg događaja iz prošlosti. “Bog se neposredno odnosi prema svakoj epohi i sve ih smatra podjednako vrijednim”, pisao je njemački istoričar Ranke. To drugim riječima znači da se i istorijske epohe moraju posmatrati i analizirati isključivo unutar njihovih prostorno-vremenskih koordinata. Štaviše, istorijske se pojave, prema pruskom filozofu Rikertu, ne mogu razumjeti ukoliko se prethodno ne utvrdi njihova povezanost sa određenim vrijednostima, budući da su upravo vrijednosti glavni motivi koji u jednom istorijskom trenutku pokreću ljude na djelovanje u određenom pravcu.
Vrijednosti koje su pokretale ljude u Crnoj Gori prije, za vrijeme i nakon I svjetskog rata bile su istovjetne vrijednostima koje su u istim periodima pokretale ljude u Srbiji. Upravo se činjenice poput pomenutog bratskog dijeljenja vrijednosti, jezika, običaja, mitova, porijekla…, svega onoga što čini odlike jednog naroda, teško mogu brisati i poništavati politički zgotivljenim rezolucijama skupštinskih većina. Jer da bi se u potpunosti realizovao politički inženjering brisanja dvojnog identiteta dobrog dijela Crnogoraca, potrebno je da se vladajuća većina u Skupštini Crne Gore teleportuje još dalje u prošlost i da uz pomoć rezolucije-vremeplova izmijeni misli i sentimente najprije vladike Vasilija, a potom i sentimente Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša Drugog Petrovića. Riječju, da u potpunosti izmijeni kolektivnu svijest naroda što bi vodilo njegovom identitetskom samouništenju.
Ali vratimo se vremenskom paradoksu izazvanom nesmotrenim mijenjanjem istorije od strane vladajuće većine u Skupštini Crne Gore i sindromu Martija Mekflaja. Najnovije izjave predsjednika Crne Gore idu u prilog tezi da je intervencija parlamentarne većine u pogledu izmjene prošlosti već počela da djeluje u sadašnjosti. Jer Milo Đukanović nakon 29. novembra ove godine očigledno nije onaj isti Milo Đukanović od prije tog istog datuma. Tako predsjednik Đukanović - onaj od prije 29. novebra, dakle prije no što je vladajuća većina u Skupštini Crne Gore izmijenila zvaničnu istoriju svoje zemlje, izjavljivao je da je Crna Gora prva naredna članica EU te da nije važan status koliko kvalitet života građana koji treba da žive kao svi građani Evropske unije. Izmijenjeni Đukanović - onaj nakon 29. novembra i izmjenjene prošlosti Crne Gore veli da mu se čini kako je model proširenja ostao zarobljen u matrici s početka vijeka i da bi regionu, nastavili se u EU i na Balkanu rast BDP-a dosadašnjim tempom, trebalo stotinjak godina da dostigne Evropu. Dok ovo pišem, predsjednik Crne Gore posjećuje Argentinu i Paragvaj. No, zanimljivo, ne i Urugvaj gdje bi se „najsiromašniji“ predsjednik balkanskog regiona Đukanović i najsiromašniji (doduše bivši) predsjednik na svijetu Muhika ljudski porazgovorili o filozofiji pauperizma.
U međuvremenu, siromaštvo balkanskih naroda će, u skladu sa rastom BDP-a, kako reče predsjednik Đukanović, potrajati još samo 100 godina.
Može li se u Skupštini donijeti nova rezolucija kojom bismo taj period preskočili ili ga barem skratili za jedno 99 godina?
Bilo bi zauvar.
Bonus video:
