Na putu ka vrhu Redžepa Tadžipa Erdogana ni porazi nikad nisu mogli da osujete. Turski predsjednik je borbene prirode i vlada zakonom pesnice sa ulica. To osjećaju i njegovi protivnici. Pokušaj portreta.
Kad je Turskoj zastao dah i kad se svako pitao šta je sa Erdoganom, on je na ljetovanju dograbio svoj mobilni. Kao gerliski vođa iz podzemlja obratio se on putem FaceTime App svojim pristašama, pozvao ih da se suprostave pučistima i da izađu na ulice.
U tom mučnom času Erdogan je iskoristio medijum protiv koga se prethodno itekako borio i koji je svako malo pokušavao da uguši. No, list se brzo okreće. Erdogan se vratio u Grad i znao: čak i ako pučisti na kratko preovladaju, njegove pristaše će se boriti za njega. On, Erdogan , neće se dati u ruke oficirima kao što je to učinio njegov brat po vjeri, Mursi, koji prstom mrdnuo nije kad su ga egipatski generali 2013. srušili i odveli u kazamat.
Jer, za razliku od Mursija, Erdogan je borac. Već kao klinac u sirotinjskom dijelu Istanbula, lučkom kvartu Kasimpasa, gdje je 1954. rođen, on je naučio kako se pesnicama reguliše ulična borba za prvenstvo. Na turskom jeziku „kasimpasali“ ne znači slučajno: oprez, ne šali se s njim, to je žestoki tip.
Djelimično se Erdoganov uspjeh može objasniti time da on nikad nije zaboravio taj refleks ulice iz svog detinjstva i mladosti, čemu se njegove pristaše dive. Erdogan rado provocira, nikad nije nikome pobjegao sa crte, a glavu pogao nije čak ni 1998. kad je, kao gradonačelnik Istanbula, Grada, srušen i poslat u zatvor na 4 mjeseca, iz vrlo prozirnih razloga.
Pošto je izašao iz apsane, stupio je na dugi marš kroz Anatoliju, koji se okončao 2001, kada je osnovao svoju partiju AKP. Od 2002. ova partija vlada Turskom sa apsolutnom većinom.
Tokom svoje karijere, Erdogan je svako malo pokazivao nova lica: kao omladinac je bio zakleti islamista, kao gradonačelnik Grada posve pragmatični maher. Od 2003. kao premijer prvo reformator, koji je htio da Tursku najbliže moguće približi Evropi, da bi 2007. pokazao prve autoritarne crte, koje su se učvrstile posle izbornog trijumfa AKP 2011.
Erdogan , čovjek moći, iz svake situacije pokušava da izvuče za sebe najviše moguće. Na prvim direktnim izborima za turskog predsjednika, 2014, izabran je apsolutnom većinom, odakle crpi svoje pravo da se pozicionira nad vladom.
Od tada podjelu vlasti ne uzima baš posve ozbiljno. Rezultat: Turska je pod Atatukom bila država jedne partije, a danas pod Erdoganom je država jednog čovjeka. Država, to sam ja.
Ni u onaj vakat, kad je još bio uspješni reformator, nije dopuštao da se čuje kritika. Prve žrtve njogovog gnijeva bili su turski karikaturisti. Ali i stoga ga mnogi Turčin doživljava kao harizmatičnog čoveka. I divi mu se.
Propali puč mu sada nudi šansu da započne jednu novu fazu u svojoj karijeri: da nastupi kao veliki pomiritelj nacije. No, sve što je do ovog momenta posle puča izgovorio ukazuje da su mu osveta i odmazda bitnije. Puč je ionako već nazvao „poklonom Alaha“. A pošto je od njega, odmah su započela masovna čišćenja. Sve po spiskovima, koji su, sva je prilika, odavno već bili sastavljeni.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
