Još jedna dodjela Trinaestojulskih nagrada...
I, sa moje tačke gledišta, konačno da jedna ode u prave ruke! Miladinu Šobiću!
Pripadnik sam one nesretne generacije koja, kao otežavajuću okolnost, ima priliku da još može da se sjeća „onih dobrih vremena“, a istovremeno je osuđena mogućnošću njihovog poređenja sa sadašnjim stanjem izrazito poremećenih vrijednosti. Sklon sam da vjerujem kako je mnogo lakše onima koji i ne znaju za bolje...
Generacije, čija je puna mladost nažalost otpočinjala onda kad je, kako to reče jedan drugi Pjesnik (Đ. Balašević prim.a.) nastupila era topova, a onda, sasvim predvidivo, za njom, i era lopova... Generacije koja je poslednja služila vojni rok pod onom starom firmom... JNA
Eh...u ta dobra vremena niko od nas nije znao ko je predsjednik vlade, a kamoli tamo neki ministar... Al` je svakako stvar prestiža bilo znati sve rock bendove... i sve te pokretačke stihove koji su se tih godina tako čudesno nizali pred nama.
Gdje li se u toj priči samo zagubio veliki Umjetnik Miladin Šobić?
Ja, priznajem, nisam znao za njegove pjesme. Otkrio mi ih je moj „ratni drug“ Pijo (danas dr. Miodrag Čizmović) iz Nikšića. Iz neke rashodovane vojničke gitare, oko koje je okupljao nas nekolicinu promrzlih „guštera“, zagledanih u svijetlu budućnost koja će nastupiti čim se oslobodimo šinjela koje su nam navukli i dočepamo Slobode, prvi put sam čuo Šobićeve stihove...
„Ne pokušavaj mijenjat me...“
O, zar je moguće da ja to ranije nisam čuo ?
Takođe mi nije bilo jasno kako je moguće da se na tom muzičkom polju, gdje smo se svi mi iz Crne Gore u to vrijeme osjećali pomalo inferiornim, nije nešto više uradilo sa tim blagom, jer Šobićevi vanvremenski stihovi sigurno su mogli stati rame uz rame sa najizvikanijim imenima tog doba.
Uzgred, u tom momentu, zahvaljujući dvojici pomenutih Nikšićana, promijenila se moja slika (stvorena na osnovu dječačkih, lokal-patriotskih razloga) i o samom gradu Nikšiću... No, to je već neka druga priča...
Sloboda koju smo priželjkivali i Mladost koja je tek trebala biti ispunjena svim onim đakonijama o kojima smo otvorenih usta slušali od starijih generacija, dolaskom „ekipe“ koja je i dan danas u prilici da uručuje Trinaestojulske nagrade, surovo su zaustavljene početkom devedesetih i pretvorene u ovo, evo već, višedecenijsko sivilo.
Sumorne studentske dane,devedesetih, meni je obilježila i jedna kaseta sa kompilacijom Šobićevih pjesama. Mnogo kasnije, zahvaljujući internetu (koji pruža toliko mogućnosti, a istovremeno sve i obezvrjeđuje) uspio sam da kompletiram cjelokupni njegov opus.
Nedavno objavljeno luksuzno izdanje za koje je i uručena godišnja (?) nagrada zauzima počasno mjesto u mojoj kolekciji CD-ova.
Iako mi je iz njegovih stihova bilo sasvim jasno zašto ga nema na toj karikaturalnoj medijskoj sceni pokušavao sam od prijatelja iz Nikšića da saznam nešto o misteriji njegovog nestanka... I nisam saznao baš puno za sve ovo vrijeme. Tu, kasnije, ni internet nije pomagao.
Međutim, nedavno sam, sasvim slučajno, otkrio pjesmu Miladinov trag (Dušan Mandić) koja na impresivan način pogađa u srž onoga što je Šobić ostavio kao svoj trag. Žalosno je samo što se u poplavi ispraznih likova koje forsiraju na RTCG, a koji to izgleda zarađuju pjevanjem bljutavih kvazi-patriotskih pjesmuljaka o svakom državnom prazniku, ne nađe prostora i za ovako nešto.
Iskreni stihovi Miladina Šobića, kroz svo ovo vrijeme, predstavljali su protivtežu sveprisutnom licemjerstvu, u sebi su nosili tu neku vrstu etičkog i moralnog kodeksa za slobodoumne ljude, a svoju pravu veličinu dosežu upravo u vremenu sadašnjem, tako da čudi lakoća kojom svi ti opskurni likovi sa kojekakvim funkcijama, koji su miljama daleko od cijele te priče, sada uopšte imaju kuraži da se u nju „ubacuju“ kroz dodjelu ove nagrade.
Žao mi je što nisam imao prilike da budem dio inicijative građana za dodjelu nagrade ali smatram da ovo treba da bude tek početak te neke priče u kojoj će, zarad opšteg dobra, stihovi Miladina Šobića ubrzo naći mjesta i u čitankama crnogorskih srednjoškolaca.
Da „svet ne možeš pesmom spasti “ nažalost mi je postalo jasno sa godinama i iskustvom, koje uz njih neizostavno ide, ali opet, čini mi se, u ovakvoj crnogorskoj stvarnosti, poruke iz Šobićevih stihova zasigurno bi mogle pomjeriti neke granice Slobode...
Makar to bile i neke, sasvim male, pojedinačne Slobode...
A svijet pjeva, pušti fer muti, laži, pravi ime... Budi car i milioner, Smijem se i vičem: Ostavi me, Ostavi me, Ostavi me ! Hvala ti Legendo !
Bonus video:
