STAV

Sudski vještaci

70 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija
Ilustracija
Ažurirano: 09.02.2019. 19:38h

U sredstvima informisanja se može zakučiti kakvo korisno izvješće o tome šta je na dnevnom redu našeg parlamenta. Pokrenuo se plenarni postupak rasprave i donošenja novog zakona o sudskim vještacima i sudskim tumačima. Ovo je posebno zanimljiva tema. Tajming je više nego neobičan i upućujući. 

Na kraju aprila tekuće godine DRI je prezentovala izvještaj o tome da se moralo platiti preko 71 milion eura u par posljednjih godina kao nepredviđeni trošak budžeta. Ova cifra je uključivala značajne troškove sudskih postupaka. Radni sporovi, a što je većina ovih sredstava, sudskim putem su bili u cjelosti izgubljeni.  

Direktno i jedinstveno odgovorna institucija, pored ministara koji su vodili resore, jeste zaštitnik imovinsko-pravnih interesa CG, uspostavljen Zakonom o državnoj svojini (21/09 i 40/11), a koji je prva instanca za sporove po osnovu radnih odnosa zaposlenih u javnoj upravi. Predstavnici ove institucije, šta god da ova institucija predstavlja u našem sistemu, na sudu su tokom sporova iz radnih odnosa radili su tako da je učinak - trošenje premnogo vremena a još više sredstava. 

Zaštitnik državno pravnih interesa tokom sudskih postupaka se pokazao kao jedna neefikasna institucija, koja gubi sporove skoro po default-u. U neformalnim analizama zašto se desio tako visoki trošak optuženi su sudski vještaci ekonomsko-finansijske struke, kojima se pridružila ukupna odgovornost, pošto je izostalo stvarno suočenje sa suštinskim nedostacima unutar sistema. Poveo se neobjavljeni rat sa sudskim vještacima kako se ne bi više vršljalo po neznanju odgovornih državnih institucija.

A šta se nije sagledalo: tamo negdje s kraja 2008, pa tokom čitave 2009, mijenjala se zakonska regulativa o zaradama u javnom sektoru, smanjene su osnovice, topli obrok i prevoz su ušli u bruto osnovicu obračuna za pripadajuće poreze i doprinose, pa su se neto primanja zaposlenih značajno smanjila. Velika recesija je bila makroekonomski zakoniti osnov da se zakonski mijenjaju zarade zaposlenih na dolje. Međutim, u praksi u obračunima, zaposleni su se zakidali za ozbiljne cifre. Ovo se sistemski znalo. Ali, moralo se ostvariti nominalno smanjenje budžetskih linija potrošnje, a kako je naš budžet na gotovinskoj osnovi, onda su potencijalne obaveze ostale daleke od javnosti, dok su u praksi lični prihodi zaposlenih po osnovu rada umanjeni mnogo više nego što je zakonski trebalo. Ništa se sistemski nije radilo da se nađe kvalitetno rješenje u hodu, a koje bi umanjivalo rizike budućih sudskih sporova. Jednostavno se pod tepih sakrilo mnogo što šta, dok se od 2012. nisu počeli ubrzano i u velikom broju pokretati sporovi iz radnih odnosa zaposlenih u javnoj upravi. 

Iako su znali da brane neodbranjivo, jer obračun zarada zaposlenih nije napredna matematika pa je provjera svakog nalaza vještaka bila jednostavna, zaštitnici od maloprije na sudu su se ponašali u simbolici institucionalnog nevaspitanja i duboke neprofesionalnosti, koja šteti sistemskoj stabilnosti. Čak ni sudije često nisu uspjevale da obuzdavaju izlive nepristojnog gubljenja vremena, a koje se dešavalo samo sa jednim ciljem, da se donošenje sudske odluke o isplati troškova zaposlenima odloži što više, iako je “jasno iz aviona“ šta će se dogoditi. Odlučivalo se da se povede neopravdani rat sa sudskim vještacima pošto je tokom sporova postajalo jasno da zaštitnici imovinsko-pravnih interesa ne umiju, niti žele da pročitaju zašto su zaposleni tužili poslodavca. Onih sedamdesetak miliona je postala direktna sistemska posljedica nedjelanja unutar sistema da se odgovori da li su se obračuni zarada zaposlenih radili na cjelovit i odgovoran način, onako kako zakon propisuje i kako isplatni listovi zaposlenih pojedinačno bespogovorno dokumentuju. 

Da, treba jačati zakonske norme u vezi ozbiljne uloge sudskih vještaka. Njihovi nalazi su prva ruka podrške sudijama. Njihova uloga je da pripreme nalaz i mišljenje, koji sagledavaju ukupnu sliku, i koji sagledavaju raspoložive podatke, dokumenta, a prateći i primjenjujući zakonske norme. Njihovi nalazi trebaju da jačaju strukovnu imparcijalnost, bez obzira što u praksi predstavljaju mete za omalovažavanje od obje strane u sporu, pošto se nekako očekuju nalazi, koji će “navoditi vodu na vodenicu“ jedne od strana u sporu, iako su sudski a ne ni tužioca ni tužene strane. Odnosno, obično su potka opravdanja da se organizuje dugotrajna igranka zakazivanja ročišta, koja nemaju stvarnu upotrebnu vrijednost, osim da se obezbijede prihodi koji su u praksi duboka potrošnja vremena i energije u prazno. 

Novi zakon o sudskim vještacima neće pomoći da se ova profesionalna podrška sudijama potpunije sredi i pojača. Prvo, penzioneri se ne mogu naći u penziji a trebalo bi, pošto je njihova primjena npr. međunarodnog okvira finansijskog izvještavanja odavno zastarjela i pogrešna. Ali, to tekuće odgovara mnogima, pa se onda ne trebamo iznenađivati kada se nađe netransparentna osnova da se državi oduzme desetak miliona iz spora oko ondašnje limenke. Drugo, esnafsko organizovanje ove struke ne postoji, osim za honorare malom broju ljudi koji je uvezan u interesne igrarije sa sudijama, u režimu zaštite ko zna kakvih političkih ciljeva. Treće, kako nema uvezane kvalitetne metodologije koja bi bila prepoznata od svih strana u sporu (sudije, ovlašćenih predstavnika tužioca i tuženog), sistemski završavamo u onim parlamentarnim tiradama o neopravdanim zaradama. 

Treba mijenjati zakonske odredbe za sudske vještake. Zamislite da pokrećemo reforme profesija koje mogu pojačati efikasnost rada sudova zato što je to stvarna sistemska potreba, a ne posljedica ukrivenog nesagledavanja rada institucija u sistemu, kojima su imovina i interesi države CG, odnosno nas - poreskih obveznika, sve osim profesija, iako primaju ozbiljnu zaradu da odgovorno zastupaju državu.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka