OČAJNI DOMAĆIN

Nabiješ na koju stvar?

Koliko bi uspješnija bila crnogorska evropska priča kad bi poslanici Emilo i Obrad Mišo sa riječi prešli na djela. Bio bi to prvi pravi dubinski ulaz opozicije u vlast
66 pregleda 47 komentar(a)
Emilo Labudović, Obrad Stanišić, Foto: Arhiva Vijesti
Emilo Labudović, Obrad Stanišić, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 12.06.2016. 07:04h

Pa ko ne bi nabijao na onu rabotu? Ta plata draži libido kao himna patriotu dok osmatra golet rodnog kraja. Plata kao afrodizijak. Taj novac ne možeš sav da pojedeš, moraš malo da ostaviš i za druge porive. I oni se godinama razvijaju.

Emilovo nepce je postalo tankoćutno, Mišova se voljka zategla od finansijske sigurnosti koja podmlađuje. Zato je logično da su se pogledali, u onoj sali sa kožnim sicevima, i da je proradio seksualni nagon dokazano jak kod intelektualaca.

Čudi me da su ostali u domenu poslovnika i obračuna preko gaća, da je penetracija ostala u vazduhu kao metafora. Ti ljudi su stvoreni za ljubav. Filozof Pušić objasnio je o čemu misle oni što primaju 3.000 eura mjesečno. O ljubavi i vremenskoj prognozi. Kod ovih sa upola manje, ljubav je možda malo agresivnija. Ali dosta mi je zgražavanja ove hetero selendre koja u analnom flertu i pozivu na skupštinski seks vidi skandal.

Navikavati se mora, vrijeme peting-diplomatije je prošlo. Oni stare na tuđi račun i naravno je da su krenuli da se kvare. Ali nije vrijeme da morališem, nego da ih hrabrim.

Koliko bi uspješnija bila crnogorska evropska priča kad bi poslanici Emilo i Obrad Mišo sa riječi prešli na djela. Ne samo što bi njihova veza rodila političko povjerenje, već bi to bio prvi pravi dubinski ulaz opozicije u vlast. I ne samo to. Dokazalo bi se da je društvo zrelo za ljubav drugova, kako je Vitmen nazivaše. Postali bismo simbol novog Balkana koji je zakopao ratnu sjekiru i otkopao dildo.

Jasno vidim spomenik, Emilo i Obrad Mišo nagi izvajani u granitu, neđe na tromeđi BiH-CG-SRB, ili možda u samim Loparama podno Majevice gdje je Stanišić počeo kao nastavnik srpskog jezika, da bi završio kao politička elita rodne grude.

A tek neodoljivi Emilo, doajen TV neuroze, jedan od najvećih stilista ratnog novinarstva. Eter pamti eterične metafore ovog emeritusa novinarske etike. Uporedi „horde razularenih balija“, i „bandu srbočetnika“ sa Emilovom sintagmom - "ustašoidna soldateska“. Kako da se ne zaletiš na branik otadžbine kad vreba tako elegantno zlo? Zaista je bio bard, imao je krasan osjećaj za ritam i Dušanovo carstvo, za porive življa koji je čekao da mu Emilo objektivizuje i opravda klanicu.

Današnje televizije su štale, nemaju ni lektora a kamoli autora. Teško je objasniti mladosti da Emilo nije čitao sa idiota. On je gledaoca doživljavao kao idiota. Govorio je iz glave cijela naroda, kao ugužen pored vatre u rodnom Šekularu. Ti su dnevnici trajali sat i po, plus dodatak, kao da je bio svjestan da više nikad neće biti rata dovoljno mizernog da njega zapadne TV prenos.

Ali očigledno ga je zapala utješna nagrada. Da u najvišem državnom domu koji donosi zakone nabija i natiče „na jednu stvar“ vršnjake suprotnog političkog pola.

Neki ljudi baš imaju sreće. Emilo i Obrad Mišo spadaju u takve. Ako bih baš morao da biram, jer ne želim da budem između, razumjećete i zašto, moj izbor je uvijek Emilo. Zato što briše granice logike. Zato što je organski dokaz da se život ne može predvidjeti.

Umjesto da negdje razbijen od vinjaka oplakuje izgubljene ratove i karijeru, gleda stare dnevnike na pšeničnom stondu baltik votke i tiho jeca, on se vidno razgiban šepuri po istom ekranu, ostavljen od vlasti i postavljen od opozicije da krcka tih 1.500 eura mjesečno. Umjesto da pred ogledalom vodi dnevnik samom sebi, Emilo je doživio da nepune tri decenije kasnije jednom masnom aluzijom na plenumu opet bude vijest dana.

Druže Labudoviću, vi ste moj idol. Aktuelan čovjek koji samo još treba malo da se oslobodi. Sljedeći put komotno izgovorite famoznu K riječ, odbacite poslovnik, budite revolucionar, nabijte do kraja u ime stare slave. To je riječ obična, kao demokratija, s tim što je demokratija tuđa i niko je ne razumije. Riječ koju ćutite, kad bi izašla iz vaših usta, bila bi znak da su stvari konačno počele da se imenuju Vukovim jezikom, za šta vas kao narodnog predstavnika plaćam.

Povedite mlade opet na ustaše, oborite internet u tih pet slova. Sad je novo vrijeme i spahija sa oko dvadeset hiljada eura godišnje ne smije više da uvija. Nema više metaforičnog cifranja. Šteta je da se zaustavite kad ste došli na kurac od slave.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")