Postalo je moderno posljednjih dana da se intelektualci Albanci pojave u javnosti i osude Rječnik CANU, koji na tako grub način i sa dvostrukim aršinima objašnjava pojmove koji su se već naveliko izvikani. Istina, meni i nije toliko strano takvo razmišljanje nekih (pa i crnogorskih) struktura, koji se inače deklarišu kao demokrate, kojima su usta puna multietničkog, multinacionalnog, multikonfesionalnog… u državi, koja „postaje lider regije“ po tome. Prvo, ne kažem, da se nešto tako ne bi „potkralo“ i puno izvježbanijem leksikografskom timu, jer je taj posao izuzetno mukotrpan (naime, rad na rječniku se u intelektualnom smislu upoređuje sa radom u rudniku, što mi i nije nepoznato kao autoru jednog dvojezičnog rječnika, koji je doživio tri izdanja).
Prvi put je podjela crnogorskog društva na "ove" i "one" bila donekle produktivna. Naime, u državi (i uopšte društvu) gdje se tako malo čita, leksikografska izdanja često su samo knjige za poklon, knjige za vitrinu… a prije svega zato što su slične (kvalitetnije ili ne, neću ulaziti u to!) knjige objavljene u drugim ex Ju centrima i postale dio naše svakodnevnice.
Dakle, gdje je ta "dobra strana" crnogorskih podjela?
Sa jedne strane imamo, prof. dr Rajku Glušicu (Studijski programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti), a sa druge strane Jelenu Šušanj (Fakultet za crnogorski jezik i književnost). Prva je bila član Savjeta Rječnika i u najužoj grupi uredništva, a druga, vjerovatno uvrijeđena što u „svojoj“ državi ne može doći na mjesto „koje joj pripada“. I da ne bi te, javnosti poznate konfrontacije naučnih i „naučnih“ stavova, možda ne bi za dugo vrijeme otkrili te bajne definicije „albanizacije“ kao strašila za djecu koje se nameće (na silu!), nasuprot (nenametljive!) amerikanizacije, balkanizacije, …
Ne bi saznali da smo mi Malisori ("naši vrli, časni i dični Malisori", koji "nemaju ničeg zajedničkog sa Albancima iz Albanije, a ne daj bože sa Kosovarima" - odakle su mi tek te definicije poznate?!) "albanizirani", te da se "naš govor znatno razlikuje od standardnog albanskog". U stvari, čitali smo mi „ponešto“ o tome i prije, recimo od Andrije Jovićevića („Malesija“ objavljena po prvi put negdje dvadesetih godina prošlog vijeka, a bez obzira na izuzetne kritike o nenaučnom pisanju čak i od njegovog poslodavca, u Crnoj Gori je doživjela ponovno izdanje skoro sto godina kasnije, početkom trećeg milenija), od njegovog nalogodavca Cvijića, ili pak od dr Vladana Đorđevića, pa sve do Čubrilovića, Andrića, Ćosića…
I neki, pa i među Malisorima, uspješno su savladali tu lekciju. Ima čak i onih Malisora („poštenih i dičnih“ koji svojevremeno ne prezahu da javno objave svoj stav, da „Malisori ne govore albanski“, mada oni nikada tokom cijelog školovanja (a pojedini su završili svojevremeno čak i kurs za bolničare!!!) nisu učili albanski, čak ne vjerujem da znaju koliko slova ima njihov jezik (ops! albanski jezik, pošto njihov jezik je malisorski!!!), ali zato uvijek nađu mjesto u medijima kad god žele da nešto poruče!
Zamjeraju ovih dana intelektualcima koji su bili članovi Savjeta Rječnika, poput Balše Brkovića, Šerba Rastodera ili pak Zuvdije Hodžića. Balša, doduše, nije još dostigao titulu akademika, ali Šerbo Rastoder i Zuvdija Hodžić to već odavno jesu. Zamjeraju što nisu reagovali, liše akademika Rastodera. A on, gle čuda, izjavljuje:
"Naravno, svaki nesporazum, pa i ovaj, može se riješiti razgovorom. Cijenim da je CANU dovoljno zrela i kompetentna institucija da može o svakom, spornom, pitanju povesti razgovor. U tom smislu, ponudio sam i jednoj i drugoj strani moje posredovanje kako bi došli do prihvatljivog rješenja… „
Ovo on naziva nesporazumom, pa dalje nudi posredovanje između "nas" i "njih" u stilu one poznate crnogorske "imam ja čovjeka…". Ako su definicije odrednica u Rječniku ponižavajuće, za mene kao Albanca reagovanje akademika Rastodera je još gore poniženje. Naime, kao vrsni naučnik, akademik bi morao znati, da u nauci nema takvih kompromisa, te da se taj „nesporazum“ ipak ne može riješiti razgovorom. Posredovanje između „nas“ i nauke, koje nudi gospodin je licemjerno. To dokazuje, da autorima tih odrednica, a ni jednom dijelu naučne i stručne javnosti nije doprlo do svijesti, da smo jednom zauvijek morali da ostavimo za sobom ideologizirane, pamfletističke, propagandne definicije o drugima, a posebno sa pozicije „nadređenih“ (bez obzira na njegovo … „tvrdim kao član Savjeta Rječnika da tu apsolutno nema nikakve zle namjere“). E pa, hvala Vam akademiče, puno nam je lakše nakon te vaše tvrdnje!
Ne, gospodine Rastoder, ne treba nam takva Vaša medijacija do nauke. Naučni dokazi su neumoljivi, ne trebaju oni naše mentalitetno otkriće tipa „imam ja čovjeka…“ Shvatimo jednom, da je sistemsko (dakle naučno!) rješavanje ono što svima nama treba. Hoću da budem dio sistema, a ne da „imam čovjeka“!
I konačno, ko su ti predstavnici te "druge" - albanske strane sa kojima bi CANU razgovarala (pregovarala)? Kako ćete ih izabrati? Nemojte ih samo, molim Vas, tražiti među "poštenim" Malisorima koji javno izjavljuju: "Svako jutro bogu se molim, a Mila volim“ (mada njihovom ličnom stavu - ovozemaljskom i božanskom - priznajem potpuni legitimitet!). Imamo mi i takvih, a oni su uvijek spremni da prihvate svakakav „razgovor“, kako bi se riješio "nesporazum".
Akademik Zuvdija Hodžić je jednom napisao: "Prvo su naučili njihovu djecu da mrze našu djecu, a zatim su naučili našu djecu da mrze sami sebe". Javno bih ga upitao, da li smatra, da je to jedna od tih lekcija?
I za kraj, na pitanje o njegovoj pripadnosti veliki Tesla je jednom odgovorio: "Divim se podjednako srpskom narodu kao svom narodu i Hrvatskoj kao otadžbini". Takvi projekti (takav Rječnik CANU) nisam baš siguran da doprinose tom osjećanju među Albancima u Crnoj Gori.
Autor je jedan od autora odrednica Enciklopedije Slovenije, I dio, A-Ca, Ljubljana 1987.
Bonus video:
