ZAPISI IZ PORAJNJA

Pacijenti sa iskaznicom

Na tamnoj strani interneta postoji carstvo lišeno svake odgovornosti i časti.
0 komentar(a)
Kolumna
Kolumna
Ažurirano: 04.06.2016. 13:15h

Internet sa društvenim mrežama ukida hijerarhijsku, linearnu komunikaciju. To je njegov demokratski potencijal. Ali na tamnoj strani iste pojave postoji carstvo lišeno svake odgovornosti i časti. Nazivaju ih „hejteri“, što bi se, prevedeno sa novoamerički natopljenog jezika, moglo označiti i kao „mrzitelji“. To su oni tipovi koji pjene po internetu, truju komentarima, pljuju sve što im se ne sviđa, agresivni su na jedan raskalašni način. Njihova radost se uvećava sa svakim poentiranim prostaklukom, a kada jedan od njih „pusti krv“ nekom autoru u mreži, ostali, vođeni krvoločnim instinktom, poput ajkula kruže oko poprišta, ujedajući i sami tu i tamo.

Kukavičluk

Međutim, njihova suština nije mržnja. Mržnja je samo posljedica. Njihova suština je kukavičluk.

Sakriveni iza nadimka kao iza maske iza koje se kriju uglavnom beskarakterni mekušci.

Kako to znam?

Imao sam posla sa dosta njih. Takav mi je poziv. Sačiniš tekst, objave ga, a onda, zavisno od društvene klime, trenutka i stepena razdraženosti, na telo teksta uvredama nasrnu razne protuve.

Mislim da „pacijenti“ imaju jednu zajedničku, patološku crtu. Neostvareni, često neobrazovani, svoje nesrećne ljudske osobine nadomještaju nasrtljivošću i pizmom. Njihovo virtuelno „ja“ prenaduvano je od želje za značajem, ono je prividno svemoćno, pošto je u stvarnosti temeljno nemoćno. Te fantazmagorije o svemoći „pacijenti“ iživljavaju tako što zapišavaju drukčije od sebe.

Virtuelna svetina

Internet sa društvenim mrežama ukida hijerarhijsku, linearnu komunikaciju. To je njegov demokratski potencijal. Ali na tamnoj strani iste pojave postoji carstvo lišeno svake odgovornosti i časti. Anonimni likovi mogu nekažnjeno da divljaju. Pored ogromnog broja čestitih ljudi internet magično privlači i duhovne huligane. Tako Mreža kao slivnik okuplja virtuelnu svetinu sklonu linču.

Oni kojima je do dijaloga nerado se uključuju u takve rasprave. Ćutljiva atomizovana masa u svjetskoj elektronskoj mreži uglavnom posmatra, baš kao ponekad i na ulici, dok bitange cipelare nekoga jer se usudio da bude različit od njih.

Dakle, „pacijenti“ postaju neugodna propratna pojava, na koju se kao medijski čovek morate navići kao što se poštar mora navići na bijesne pse.

Postoji li nešto dobro u njihovom postojanju? Svakako.

Čudovište iz kolektivnog košmara

Kada šetamo našim ulicama, sjednemo u neku bašticu, odemo u bioskop, na koncert, ljeti na plažu, okruženi smo mnoštvom ljudi. U vremenima kada nema ratova brzo se naviknemo na misao da je opna normalnosti neprobojna i da nam se ništa ne može desiti. Okruženi smo bićima s kojima delimo osnovna načela humanosti, jezik i moral.

Tek odlazeći na profil ili neku stranicu na internetu, čovjek napušta opipljivu stvarnost da bi ušao u virtulnost, u svijet Platonovih sijenki. Tamo javno artikuliše to što misli. „Pacijenti“ nasrnu. Podmuklo podastirući argumentum ad hominem, ne razlikujući stav od čovjeka i ne priznajući granice dostojanstva, oni svoju destruktivnu energiju usredsrede na prvog koji govori nešto što im nije po volji, s namerom da izazovu bol i strah. Onda nad čovekom prsne lažna opna normalnosti. Pukne mu pred očima: Taj što balavi i besomučno reži jeste drugo lice nekoga od komšija ili čak rođaka. Nekoga od sunarodnika. To je skaredno lice bića iz kloake društvene podsvesti, njuška čudovišta iz kolektivnih košmara.

Dobro je da znamo s kim dišemo isti vazduh.

Naposletku, kada odemo na pijacu ili stadion, koji jezik slušamo? Uličarski jezik. Zašto bi to bilo drukčije u anonimnosti interneta?

Vrste izvitoperenosti

„Pacijente“, istinski inspirisane sopstvenim kukavičlukom i ništavnošću, treba razlikovati od raznih režimskih plaćenika koji skoro mehanički ispisuju svoje komentare. Oni su po nalogu svojih partijskih plemena tek zaduženi za „lajkovanje“ i „hejtovanje“, trudeći se da podbodu istinske „pacijente“ koji zaista jesu strasni mrzitelji poremećenih ličnosti.

Postoji nekoliko vrsta „pacijenata“.

Prvi bi da ismije sve i svakoga i tako prikrije činjenicu da je stvarni život u stvari njemu namjenio ulogu malog pajaca.

Drugi bi da ponizi i uvrijedi. Valjda misli da će svoju poniženost i uvrijeđenost tako lakše da podnese.

Treći je mudroser. On dokazuje koliko je pametan, a koliko su drugi glupi. Osujećeni genije ima maniju veličine skopčanu sa kompleksom manje vrijednosti.

Četvrti je psovač. On misli da mu bezimenost daje pravo da prospe svoje fekalije svakome na glavu. Pritom on ostaje osuđen na sopstveni neprijatan zadah tek kada se ugasi ekran.

Peti je logorejičar. Niko ga ne sluša kod kuće, pa na mreži može da ispiše sve o svemu.

Mrzitelji sa iskaznicom

Najveći broj njih su samo verbalni nasilnici.

Poneko ipak ozbiljno zapreti novinarima ili blogerima.

Međutim, znamo da nas kroz okce kamere na računaru gleda oko Velikog brata. Da tajne službe njuškaju i po privatnim elektronskim bilježnicama.

Zašto se ti profesionalci nakon ovog teksta ne bi malo odmorili od nadzora nad kritičarima vlasti, svemoći i osionosti, te se pozabavili „pacijentima“? Nije im teško da pribave adrese verbalnih nasilnika svratiti kod njih na kafu. Ali neka samo opomenu te jadne psihopate. Neka za početak uhapse jedino one nasilnike koji ionako imaju iskaznice njihove Službe.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")