STAV

Zavisne zbog nezavisnosti

Još sam materijalno zavisna od stare i nemoćne majke, dok je ona zavisna od moje njege. Zajedno smo preživjele SRJ hiperinflaciju, svjetsku recesiju, crnogorsku privatizaciju... a „dugujemo“ samo onoliko koliko nas tereti javni dug CG. Da je vječna Crna Gora
2 komentar(a)
Crna Gora, zastava, Foto: Shutterstock
Crna Gora, zastava, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 01.06.2016. 07:33h

„Koliko radost susreta sa jednim pravim čovekom leči rane koje je zadalo stotine poluljudi“. (Nada Marinković)

Godine bitisanja DPS-a prije raskola u toj partiji već sada se žele zaboraviti, naočigled miliona svjedoka. Svako ima pravo na grešku, pravo da mijenja pravac djelovanja, pravo na nove, više ili manje istorijske ideje, pravo da se pred sobom osjeća rehabilitovanim i iskupljenim, ali nema pravo da misli da je cijelu naciju i druge kojih se zajednička prošlost dotiče, zahvatila amnezija.

Neko manje a neko više poznaje tok ratova 90-ih, o čemu je stidno pričano i po nešto napisano, u Haškom tribunalu raspravljano, a prava istina je pokopana sa žrtvama ratova, radi mira na Balkanu.

Maja 1992. godine u Nikšić sam doputovala iz Sarajeva, koje sam s razlogom napustila i s razlogom za odredište odabrala Nikšić.

Kao povratnica, raseljeno lice ili izbjeglica, nijesam bila srećna niti na sebe ponosna što se moja stara majka u nikšićkom MUP-u morala potpisati da će mi biti izdržavalac. Tugovala sam zbog raspada SFRJ, zbog sudbine Sarajeva, zbog nevinih žrtava, zbog miliona raseljenih i prognanih, zbog činjenice da sam majci otežala ionako težak život...

Uklopiti se u život Nikšića prosto je bilo nemoguće, kako zbog odnosa građana prema izbjeglicama i povratnicima, tako zbog informativne blokade i zvanične crnogorske politike.

Malom broju ljudi dugujem neizmjernu zahvalnost što su u onim teškim i dugim godinama uz mene bili, hrabreći me da dostojanstveno podnesem teret života, koji mi je sudbina namijenila. Svi skupa smo sanjali drugačiju Crnu Goru, bezgrešnu, demokratsku i nezavisnu.

Moja antiratna orijentacija i moj izrečeni i zapisani san o nezavisnoj Crnoj Gori, postali su prepreka ka zaposlenju. Veze su, kao i danas, odlučivale o svemu, od količine namirnica u Crvenom krstu, preko smještaja u izbjegličkim naseljima do rješenja krupnih egzistencijalnih pitanja. Kada je trebalo da me prime na obećani i godinama strpljivo čekani posao, nadležni šef („povratnik“ s Dubrovnika ) mi je rekao:

„Neka te zaposle oni što se sa njima družiš.“

Nezavisnost CG sam dočekala u statusu teško zapošljivog lica. Skoro svi oni nikšićki „junaci“ iz 90-ih su već bili zaboravili na svoje ortake po Hercegovini i kao vječiti kadrovi „novog“ DPS-a svijetla obraza učestvovali u predreferendumskoj kampanji 2006. I u nezavisnoj CG su se dobro snašli.

U ovom dugom periodu često sam razmišljala da je možda i dobro što nijesam radila u kompanijama u vlasništvu stranih i domaćih tajkuna, izgrađenim ili kupljenim sumnjivim novcem, u kojima vlada bezakonje, tamo gdje čovjek nije na cijeni... tamo... tamo u mojoj rodnoj CG.

Još sam materijalno zavisna od stare i nemoćne majke, dok je ona zavisna od moje njege. Zajedno smo preživjele SRJ hiperinflaciju, svjetsku recesiju, crnogorsku privatizaciju... a „dugujemo“ samo onoliko koliko nas tereti javni dug CG. Da je vječna Crna Gora!