CANU - OD SADIZMA DO MAZOHIZMA
Da nije riječ o vrhunskoj akadameskoj instituciji, koja se zove Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU), pojedina tumačenja u najnovijem izdanju prvih tomova Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika, koje je njihovih “ruku djelo”, ni moja dobra volja da razumijem pritiske i opterećenja koja su uobičajena nad autorima i institucijama tokom rada i obrade materija tako škakljivog sadržaja, nijesam uspio da se otmem dojmu da me sve ovo podsjeća na scenarijo - sada već davno prikazane komedije “Mi i oni” (Us & Them, 1995, vidjeti: Serija). Mi i oni - simpatična komedija o avanturama dvojice cimera - Pogledajte video i opis za seriju Mi i oni (Us & Them). Razlika je međutim u tome što - ako se scenariju spomenute komedije može pripisati “simpatičnost”, pojedina tumačenja u spomenutom Rječniku, naročito kada je riječ o “njima”, retrogradna su, opterećena, mržnjom i izazivaju osjećaj bijede i jada.
Ubijeđen sam da je to i jedino objašnjenje zašto je spomenuti Rječnik uzburkao ne samo akademsku, i (srecom) ne samo određene krugove albanske javnosti. Sve je dakle komično, da nije i tužno. Neka u ovom tekstu 90. godine prošloga vijeka (koje mi Albanci želimo zaboraviti, a da je sreće i većina iz tada nam zajedničke SFRJ), ostanu u kontekstu tragi-komičnog doživljavanja “onih”. Na ovaj način ćemo zaobići mitinge istine i silne kampanje proizvodnje neprijatelja, satanizaciju, denigriranja, vrijeđanja istorije, osobenosti kulture, jezika, tretiranja “onih”, što bi nadahnuto rekao Erdeljanović divljačne Arbanase… O ranijim vremenima i da ne govorimo, ali simptomatičan je kontinuitet recipročnog doživljavanja “onih” od “nas”.
Dimitrije Tucović je još 1914. pisao: “Zavojevačkom politikom srpske vlade prema arbanskom narodu stvoreni su na zapadnoj granici Srbije takvi odnosi da se u skoroj budućnosti mir i redovno stanje teško mogu očekivati. (…) naša štampa, u pogubnoj utakmici da pomogne jednu rđavo upućenu i rđavo izvođenu politiku, mesecima i godinama (je) rasprostirala o arbanskom narodu tendenciozna mi šljenja (…) To je i danas glavno sredstvo kojim šovinistička štampa izaziva kod srpskoga naroda mržnju prema ‘divljim’ Arnautima, prikrivajući kao guja noge divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila. (…) Balkanicus i Dr Vladan napisali su po jednu čitavu knjigu sa očitom željom da smožde ovaj bedni arbanski narod i da dokažu njegovu nesposobnost za kulturan i nacionalan život. (…) U cilju da dokažu da taj narod kao rasa nema smisla za kulturan i samostalan život, oni sve ono što u primitivnosti toga naroda postoji predstavljaju ne kao izraz istorijskoga stupnja na kome se on nalazi i kroz koji su svi drugi narodi prošli, već kao izraz njegove rasinske nepodobnosti za kulturan razvitak uopšte. (…) Revnost Balkanicus-ova u potcenjivanju arbanskoga naroda kao rase ide dotle da istorijsku ulogu Skender-bega pripisuje njegovu poreklu od Srpkinje Vojislave”. (Vidjeti: Portal za filozofiju i društvena pitanja, Olivera Milosavljević: Stereotipi prema Albancima, Filozofski magazin 2015, Tucović (1914) 1980:17-44).
Tucovicevo je vrijeme prošlo. Prošle su i 90. godine prošlog vijeka, a ovaj Tucovićev “bedni arbanski narod” je na tlu Evrope ipak stvorio ne jednu, već dvije države, istina uz podršku međunarodne zajednice, ali istorija ne pamti nijedan slučaj da je neko uspio da se oslobodi i stvori sopstvenu državu bez podrške onih “drugih”. Zaista je dugačak niz autora koji su svoje stvaralaštvo posvetili ometanju tih procesa. Hadži Serafim Ristić (1864, 1906), Aleksijević (1878), Srećković (1888), Gopčević (1890). Radosavljević Bodin (1903), Ivanić (1903, 1909), Jovanović (1910), Radonić (1912), Đorđević (1913), Stepanović (1913), Tomić (1913), Milojević (1972), Bogdanović (1985), Samardžić (1989), Mladenović (1989), Samardžić (1990), Jovičić (1991), Bataković (1991), Dragić Kijuk (1992), Jevtić (1992), Gluščević (1992), Ćosić (1992), Đuretić (1992)… i CANU (2016), što jasno govori da je čak i neskromno u CANU tražiti samo mozgove, već ispirane mozgove i izlegle zmijice iz prošlosti.
Vratimo se “famoznom” Rječniku CANU. Upuštati se u pojedina tumačenja uobičajeno iskrivljene istorije u tom Rječniku i nije neko otkriće, ali da se CANU nije pomjerila od zacrtanog kursa gorenavedenih mentora (čast izuzecima), jednostavno - nisam želio da vjerujem. Kako su ti - istina ispirani mozgovi, ali ipak mozgovi - uspjeli da sačuvaju lojalnost prema gorenavedenim mentorima?! Lojalnost koja se tvrdoglavo odupire promjenama vremena i odbacuje realnost, nije ni nacionalizam ni patriotizam, već fundamentalna religioznost.
Za uvažene čitaoce navodim još jedan “biser” jednog od tutora autora koji su radili na projektu, a koji se gotovo u cijelosti unosi u Rječnik CANU: ‘Po Tomi Oraovcu sve “fisove, plemena ili barjake ne veže jedna nacionalna svijest, jer se zna, a i oni znaju da ih međusobno ne veže jedna krv, porijeklo i jedni i jednaki običaji pošto se zna a oni znaju od koga se rađaju”. U istom stilu nastavlja da je Leka Dukađinac bio Srbin, kao i svi Dukađinci, Skadar je “svagda bio srpski”, Malisori su “nepobitno Srbi”, kao i Miriditi, Šaljani, Gaši, Beriše, Hoti, Klimenti, Kastrati i drugi koji “i sami i dan danji priznaju da su srpskoga porijekla, a koji se ni po običajima, ni po osobinama a ni po junačkome srpskom soju ne mogu nazvati Arbanasima” samo zato što su “po nesreći morali primiti Šćiptarski jezik, koji nije i ne može biti mjerilo za određivanje Arbanske narodnosti, kad takve narodnosti i ne postoji, jer je to predjeoni naziv, dakle geografski pojam, koji ne može rešavati pitanje narodnosti”. Zaključio je da “tvrde gusle” da su oni bili i da su i sada “ne Arbanasi, ni Arnauti, ni Albanezi, nego čisti i ovejani Srbi” (Oraovac, 1913:5, 12-25). Komentar na ovakav tekst je suvišan! Pa i da je u pravu autor citata, Oraovac (a ne samo da nije, već je to eklatantan primjer arbitrarnog tumačenja istorije), kome to danas još treba? Crna Gora je republika građana, a ne Srba!
Umoran od sličnih citata, autora i sadržaja, tragao sam za nečim što mi može povratiti nadu da vrijeme ipak nije stalo. I isplatilo se. Naišao sam na nešto dobro što želim da podijelim sa uvaženim čitaocima. Naišao sam na idejne “potomke” Tucovićevih ideja iz gorenavedenog citata, koji ne brane Albance (i niti moraju niti treba da ih brane), već smjelo koračaju sa vremenom. Kažem smjelo, jer pojmu “intelektualac” svjetske enciklopedije najradije izostavljaju odliku smjelosti. Ovim nije zaustavljena, ali je, siguran sam,usporena sramna istorijska inercija blaćenja “onih drugih”, tj. Arbanasa, Albanaca. Izdvojiću tri primjera:
1. Uvažena prof. dr Jelena Šušanj je na nebuloze Rječnika CANU progovorila akademskim rječnikom objavljenim člankom pod naslovom: Kako je Rječnik CANU od Albanaca napravio agresore, i piše: “Najnovijim izdanjem, Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika, CANU nanosi težak udarac multietničkome i multikonfesionalnome skladu države Crne Gore, kojoj je ova institucija navodno nesebično darovala to štivo uoči proslave decenije obnove nezavisnosti. Rječnikom su Albanci, koji su značajan konstituent savremene crnogorske države, predstavljeni kao agresori koji drugim narodima nameću svoju kulturu, jezik i običaje, preobraćajući ih u Albance… Na strani 43 nalazimo riječi Albanac, albanizacija, albaniziranje, albanizirati (se), albanizovanje, albanizovati (se), Albanija, Albanka, albanolog, albanologija... albanizacija već nije nimalo naivan proces jer on, kako kažu Akademijini stručnjaci, predvođeni (da iskoristim narodnu riječ iz Rječnika) vajnim Zoranom Lakićem, čije im je djelo poslužilo za formulaciju definicije, podrazumijeva „nametanje albanskog jezika, kulture i običaja drugim narodima”. - Pitajući se nudio je i neke odgovore - na osnovu iskustava izbjeglica pravoslavnog življa iz Albanije koje je bilo izloženo sistematskoj albanizaciji, naročito u vremenu poslije II svjetskog rata 1945. godine. (Lak. II)“. U skladu s time objašnjen je i glagol albanizovati: „1. preobratiti/preobraćati u Albance; nametnuti/nametati albanski jezik, kulturu i običaje drugim narodima. 2. ~ se posta(ja)ti Albanac; dobi(ja)ti obilježje Albanca.“”. (Objavljeno u portal.analitika, 15. 05. 2016).
Autor je profesor sociologije na Prištinskom Univeritetu
Kraj u sjutrašnjem broju
Bonus video:
