Izvjesni građevinski tajkun Žarko Burić, neometan od nadležnih inspekcijskih organa, ubrzano gradi - niče sprat po sprat - hita planom zacrtane projektom trinaestospratnice, uz sami bok vječne ljepotice arhitektonskih zdanja, hotela Podgorica, za kojim Sunce nikad ne zalazi. Radovi odmiču, sumanuto brzo teku. Od jutra do mrklog mraka radi se - i subotom i neđeljom, čak i praznikom, bez prestanka. Ogromni kran solira, nebom dere prijeteći. Da se preduhitri rušenje zbog “nelegalne-divlje” gradnje vjerovatno. Nadmeno ispršena čelična i betonska konstrukcija grubih radova već stigla do šestog etaža, mašala. Sve to, mutno i maglovito djelanje odvija se pred širom zatvorenim očima “nezainteresovanih” Podgoričana. Gle čuda, niko živi da se oglasi (od silnih NVO i zaštitnika životne sredine... niko da proslijedi VDT-u) povodom ove vandalske gradnje, zarad hira moćnog pojedinca. Čast i čest nemoćnom izuzetku - šačici smjelih arhitekata i većem broju zabrinutih građana.
Ovaj osvjedočeni “rušitelj-(nad)graditelj” sakralnih “zaštićenih” kulturnih dobara, za svoje besprizorne megalomanskokičerajske graditeljske poduhvate, za dozvolu baš nikoga ne pita, sem najmoćnijeg u državi, “koji mu sve to aminuje” najvjerovatnije. Nagađa se, kruže čaršijske priče, da je to vlasništvo Najmoćnijeg, a da je Burić samo izvođač radova i, moguće, jedan od beznačajnih suvlasnika. Može mu se; osionom drzniku da gradi i radi što god poželi i što god hoće, a ne da poperi nečesov “gromobran oblakoder” do neba. Sila boga ne moli, zar ne?
U svemu tome, mutnome i magovitome, što me lično pogađa i (o)žalosti jeste; sa balkona više ne mogu da uživam u veličanstvenom izlasku Sunca; što mi je poluvjekovna uvriježena plemenita navika (gledanja starovaroških srednjovjekovnih zidina iznad Sastavaka - čuvenih Skalina) uskraćena - voljom jednog “zidarskog” (na)silnika; to što od cijelog egzotičnog hotela 'Podgorica', (sazdanog od bubulja i pijeska iz hladne i hirovite rijeke Morače, nadaleko čuvenog hotela koji svojom neobičnom originalnošću oličava remek-djelo crnogorske moderne arhitekture) sada mogu da vidim samo okrajak s desne strane od Kaninog ulaza i izlaza.
Elem, sve u svemu, čudovište od Burićevog oblakoderskog (i)zdanja zaklanja mi pogled - vidik u Svijet... vjerujte mi. Kakvo urbano Sljepilo!
Ljudi moji, ima li kraja ovom rušilačkom i graditeljskom divljizmu - urbano podivljale Podgorice. Svi pravi građevinski životni poduhvati su lijepi i teški, a svi krivi građevinski poduhvati su ružni i (o)laki. Grad je kao čovjek i potrebni su mu svi organi da bi imao i energiju i duh.
Mirko ASANOVIĆ, Podgorica
Bonus video:
