Neki prividno sitni događaji, tzv. efemerni detalji iz “javnog života” pokatkad daju precizniju sliku sistema koji vlada u CG od bilo kakvih dubokoumnih i slojevitih analiza.
Dva zanimljiva detalja su i ove sedmice odjekivali domaćom javnom scenom, ali, zbog sumnjivog preobilja moguće da su vam promakli.
Detalj prvi. Ministar Ivanović je mislio da se “izvukao”. Da će prelaskom na mjesto potpredsjednika vlade sa mjesta ministra poljoprivrede, ostaviti iza sebe obavezu da odgovori na novinarsko pitanje - Ko je pušio o trošku države. Situacija je krajnje jednostavna: neko je sa kartice ministarstva kupio boks skupih cigara. Potpuno je nevažno što to nije veliki novac, jer lopova ne čini iznos koji ukrade, već - sam čin krađe. Ministar je u svom “kriznom menadžmentu” odlučio da iskoristi situaciju što je medij koji mu jednom sedmično postavlja to pitanje, vrlo nepopularan na dvoru i među velikašima. Što je uvijek dobro za medij. I za ministrovu strategiju “izvlačenja”. Pa se hoće reći da su Vijesti tabloidne i senzacionalističke, a ministar je temelj poštenja. I više od toga. Čovjek koji pokušava da sačuva od zlih novinara jednu toplu, emotivnu priču, koja je u međuvremenu evoluirala u storiju u roditeljskoj žudnji za potomstvom i blagoslovom koji je to omogućio... Tako ministar. Ali, kakve sve to ima veze sa zloupotrebom jedne kartice ministarstva? Nikakve naravno, ali, minstar se odavno ukazao kao čovjek za katran i perje...
Ivanović zamjenjuje teze: da je odmah odgovorio na pitanje, ne bi bilo toliko tekstova, pa ne bi ministar sastavljao ljupki Spomenar od tekstova o njemu. Na koncu, ministrovo odbijane da to saopšti, svojevrsno inaćenje sa javnošću, pretvara javni posao u Crnoj Gori u - golu parodiju.
Drugi detalj. U medijima sam primijetio zanimljivu pričicu o jednom mladom, stručnom čovjeku koji je bio na čelu Uprave za igre na sreću. Dok nije smijenjen. Zašto je smijenjen? Jer je insistirao da se radi - po zakonu. Pazite sad - u takvom kontekstu, čovjek koji radi po zakonu postaje - čista subverzija. Sistem reaguje. Mora ga se izbaciti iz igre. Uradio je monstruoznu stvar - htio da radi po zakonu! U bolesnoj reverziji koja razjeda ovo društvo onaj koji radi po zakonu postaje - “kriminalac”, neko koga treba hitno odstraniti, dok svi ostali, koji se sprdaju zakonima, ostaju - patriote i uzoriti građani.
Nije ni to sve: radeći po zakonu, mladi i stručni čovjek je učinio da država dobije značajno više novca od djelatnosti koju kontroliše njegova Uprava. Tu bi naivan čovjek pomislio - ne mogu mu ništa, radi dobro, efikasno. Ali, ne žurite sa zaključcima, ovo je Crna Gora.
Onda, eto, da bi slika bila potpuna, sjetio sam se suludog razgovora koji je prije nekoliko mjeseci završio u medijima, a gdje sekretar Vlade istrajno, bolje reći sramno uporno lobira za jednog od amblematičnih investitoira. Neki djelovi toga razgovora dostojni su najboljih dijaloga Pirandela ili Beketa. Sekretar Vlade kaže, u jednom trenutku, obraćajući se direktoru Uprave, da on poznaje gospodina za kojeg lobira, “preko pedeset godina, i on nikada ne bi tražio ništa mimo zakona.” Dirljivo, zar ne? To je moja omiljena crnogorska perverzija - dok se od vas traži da uradite nešto mimo zakona, zaklinje se u taj Zakon. Kao da istovremeno cijepate zastavu i zaklinjete se u nju. Mladi čovjek - zove se dr Ilija Vukčević - ostao je stamen do kraja. Uprkos sekretarovom svjedočenju o poslovičnom zakonoljublju investitora, Vukčević je jasno znao što zakon jest. I nije htio da pristane na parodiju zakonitosti.
Mladi Vukčević je, na žalost, bio prilično usamljen u svom jasnom stavu. Ali, ako jedan može ovako da uzdrma sistem i pokaže njegovo pravo lice, što bi tek moglo uraditi deset ili pedeset ljudi. A kamo li dvije stotine...
Bonus video:
