Kad Milo Đukanović priča o "istorijskom trijumfu", možda čovjek ima i pravo. Crnogorski premijer je opet uspio da svojoj mini-državi od svega 625.000 stanovika obezbijedi imidž Global Players-a. Članice NATO-a su 19. maja potpisima ispod odgovarajućeg Protokola garantovale da će primiti Crnu Goru kao 29. članicu, a formalno ovaj sporazum stupa na snagu ako ga do proljeća 2017. ratifikuju sve članice NATO-a.
Ali kad i generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg, slavi „istorijski trijumf“, onda sve već poprima više političku nego vojnu prirodu. Niti 61 raspali i odavno parkirani T-55 tenk crnogorske armije, ni onih 2.000 vojnika, od kojih 70% odbija da uzme učešća u opasnim misijama u inostranstvu, ne bi smjeli trjumfalno da povećaju bezbjednost Zapada.
NATO ili Putin
Jeste da Crna Gora zatvara prazninu od oko 200 km obalne linije između NATO članica Hrvatske na sjeveru i Albanije na jugu te time omogućava NATO-u geostrateško kućno pravo na Jadranu, ali odlučujući faktor za iznenadno takmičenje oko države-patuljka je ipak strah da bi Moskva preko Crnogoraca, vazda u tradicionalnoj čežnji za „Zaštitnicom“, mogla sebi da obezbijedi bazu na Jadranu. Po slovu medijskih izvještaja, već su vođeni razgovori o ruskoj mornaričkoj bazi u južno-jadranskom gradu Baru. Produžena ruka rusofilske Srbije, koja do sada članstvo u NATO kategorički odbacuje zbog toga što je NATO 1999. bombardovao, time bi povukla demarkacionu liniju po sred Balkana pa sve do Jadrana, a Putin sebi obezbijedio važnu zonu uticaja.
Đukanović, genijalni pokeraš
To da je Britva, kako Đukanovića zovu, u međuvremenu posve svjesno igrao na „Džoker Rusija“ da bi se Zapadnoj Alijasni predstavio ne kao prosjak nego kao prosac, jednostavno se podrazumijeva.
Sada 54-godišnjak, on preko 25 godina vlada kao Kralj Sunce svojom zemljom i po procjeni nekadašnjeg SAD ambasadora Viljema Montogmerija najsposobniji je političar Balkana: „Genijalni pokeraš, koji popusti kad vidi da protivnik ima bolje karte, ali u istom trenu započinje novu igru.“
Niko brže od Mila Đukanovića ne uviđa slabosti Zapada i njegovo pragmatično ophođenje sa manjkavim demokratskim i pravno-državnim kriterijumima te upitnom slobodom štampe. A kad se pride dokaže i kao garant stabilnosti u sopstvenoj zemlji, onda samo katkad proveje kritika na račun njegovog autoritativnog stila vladanja, a sve iz paničnog straha Zapada od obnove nemira na Balkanu. Najčešće su to kratke zabilješke da su novinari bili premlaćeni, a politička ubistva nikad razjašnjena. Ili kako je to žiri pri dodjeli jedne bitne nagrade u Norveškoj formulisao: „Hrabri crnogorski novinar je pokazao kako premijer Crne Gore te banka njegove familije stoje u centru nesvete alijanse vlade, organizovanog kriminala i biznisa. Daleko od modela jednog EU-kandidata, Crna Gora funkcioniše kao mafijaška država.“
Od Miloševićevog povjerenika do SAD saveznika
Ko je onda dražesni, 1,98m visoki, bivši košarkaš Milo Đukanović, od koga se opoziciona kritika odbija kao gumena lopta, a koji istovremeno svojim taktičkim kapriolama u šah-matu drži Vašington, Brisel i Moskvu?
On je kao komunistički omladinski funkcioner 1989. državnim udarom došao na vlast sa 27 godina, a sve u cugu Miloševićevog uspona i uz pomoć blagoslova vođstva crnogorske nomenklature. Samo nekoliko mjeseci pošto je postao premijer, 1991. je poveo Crnu Goru u rat protiv Hrvatske i bombardovao Dubrovnik. No još prije nego što je njegov mentor u Beogradu postao internacionalna parija, Miloševićev podgorički brat po oružju se ovome već bio otrgao sa lanca. Vidio je svoju budućnost ne kao marioneta Beograda nego kao samodržac nezavisne Crne Gore, bez obzira na prijetnje srpske armije da će mali primorski okrug - koji je Beograd vidio kao dio sopstvene imperije - bombardovanjem pretvoriti u prah i pepeo.
Zaokret, ali uz prethodnu garanciju. SAD su u međuvremenu preobratile ambicioznog političara. Kao savezniku Vašingtona namijenjeno mu je da igra odlučujuću ulogu pri rušenju Miloševića. Crna Gora je tako postala stožer zavjerenika. Tu su se za vrijeme sankcija protiv Beograda sretali međunarodni političari sa srpskom opozicijom, SAD-diplomate su noćile po kućama vlade Crne Gore, a vojni eksperti SAD su crnogorsku policiju - sa 5.000 podignutu na 15.000 ljudi - pretvorili u kvazi-armiju.
Đukanović, slavljen kao hrabri demokrata, za protivuslugu je dobio velikodušnu milionsku pomoć za ogladnjelu primorsku republiku.
Da će sa padom Miloševića 5. 10. 2000. opasti i interes SAD za pomoćnog šerifa u Podgorici, to je Đukanović odavno predosjećao. Vašington je, pomažući tamošnju opoziciju, htio da ga na duže staze detronizira. Jer, u diplomatskim krugovima ga svrstavaju u kategoriju: isuviše samouvjeren političar.
Pogrešna kalkulacija Evropa
A to je za Đukanovića značilo da je došlo vrijeme da se obezbijede novi saveznici: Evropljani. Flertovanje, koje se brzo pretvorilo u košmar. Jer, Evropljani uopšte nisu bili oduševljeni idejom da budu podstrekač za nezavisnost ove republike. Jedan od učesnika na razgovorima između EU-povjerenika Havijera Solane i crnogorskih političara opisuje te sastanke kao međusobno urlanje, ponižavanje i prijetnje. Brisel je htio da Đukanovića ubijedi da priču o nezavisnosti stavi ad acta pa da se o svemu dogovori sa novom, demokratski orijentisanom vladom u Beogradu.
Ko je iznio pobjedu, već 10 godina je poznato. Đukanović je glumio popustljivost, ali je u toj mjeri razvlačio pregovore sa Beogradom da su Evropljani rezignirali i posle trogodišnjeg moratorijuma dali saglasnost na crnogrorsku nezavisnost.
Lukrativne ideje za državni budžet
Posljednji pokušaj Vašingtona i Brisela da moćnog vladara na Jadranu sruše optužbom da je šverovao cigarete, prao pare i bavio se trgovinom ljudima, takođe je neslavno završio - 2009. su sve istrage obustavljene, uprkos činjenici da se navodno imalo sasvim dovoljno dokaza. Da bi svoju moć demonstrirao i bez posjedovanja vladarskog imuniteta, Đukanović je 2006-2008. uzeo „politički odmor“, ne bi li u slobodnoj ekonomiji legalizovao svoje u međuvremenu milionsko bogastvo. Vratio se kao premijer 2008. i brzo dokazao kako se i bez strogog radnog morala mogu aktivirati finansijski izvori.
Svaki binznismen koji u Crnu Goru investira 500.000 od tada dobija crnogorski pasoš, sa kojim u EU može slobodno da se kreće, jer crnogorski državljani uživaju u viznoj slobodi.
Tako je doma oburdani i zbog zloupotrebe položaja osuđeni bivši Thaj-premijer Taksim Šinavatra uveden u knjigu crnogorskih državljana, ali tek pošto je uplatio milionima tešku „zaštitnu taksu“.
Đukanovićev prijatelj šeik Kalif bin Zaid od Nahijana iz Abu Dabija obećao je 2 milijarde eura investicija za jedno odmaralište i 2 gigantska nebodera. Zahtjev da se Crnoj Gori da status posmatrača u Arapskoj ligi trebao je da posluži kao mamac za ostale bogate šeike od nafte i gasa.
I Kina je, ako je vjerovati medijima, otkrila Crnu Goru kao El Dorado za buduće investicije: planirana je gradnja autoputa za 1,1 milijardu $.
I da se ne zaboravi: i Miloševićeva kćerka Marija je iz protesta zbog utamničenja njena oca srpsko državljanstvo zamijenila crnogorskim i već 15 godina živi na Cetinju. Što je u svakom slučaju veliki moralni plus…
Moskva: Novi saveznik
No, odlučujući adut protiv kritičara sa Zapada i ambicije da ga se posle ostvarenja nezavisnosti otarase, Đukanović je odigrao svojim političkim salto mortale ka Istoku.
Procijenjeno je da je danas je ¾ crnogorskog tržišta nekretnina i 70.000 apartmana na crnogorskoj obali u ruskim rukama.
Ruski oligarsi borave u luksuznim ljetnjim rezidencijama sa privatnim pristupom moru. Podignuta su cijela ruska sela, ruska obdaništa, a u školama „ruski“ kao strani jezik uživa najviši prioritet.
Crnogorski časopis „Monitor“ 3. 10. 2008. citira ruskog oligarha Deripasku sa ovim priznanjem: „Putin me je lično ohrabrio da kupim većinski paket Kombinata aluminijuma Podgorica, jer time Rusija hoće da ostvari sopstvenu zonu uticaja u Sredozemlju.“
Ko nudi više?
Reakcija Vašingtona i Brisela je uslijedila koliko odmah: obećano članstvo u NATO i pregovori o pristupanju EU su bez ikakve sumnje i za Đukanovića predstavljali lukrativni patronat.
Novim saltom unatrag ovaj se politički žongler 2014. priključio EU sankcijama protiv Rusije. Putin je bio sav bijesan zbog „izdaje“ svog već bivšeg štićenika i zaprijetio da će „učlanjenje Crne Gore u NATO imati ozbiljne konsekvence“.
Udarno koplje gospodara Kremlja treba da bude srpska manjina u Crnoj Gori, koja se do sada žestoko protivila članstvu u NATO-u i stalno prijeti referendumom. Koliki je realni broj protivnika NATO-a u Crnoj Gori teško se da procijeniti. Po rezultatima ispitivanja javnog mnjenja on varira između 40% i 60%, što je sasvim dovoljan razlog za premijera da zapravo izbjegava referendum. Time što je ovih dana dio opozicije integrisao u svoju prelaznu vladu i do izbora na jesen joj čak per lex specialis udijelio ministarske fotelje, Đukanović najvjerovatnije ne želi samo da stvori najavljenu „klimu povjerenja“ za korektne izbore. Prethodna svađa među opozicijom oko budućih ministarstava i nada da će se ovi ministri kompromitovati radom u vladi, stanovništvo Crne Gore bi još jednom moglo ubijediti da se pridruži Đukanovićevom votumu za učlanjenje u NATO, bilo referendumom - bilo odlukom parlamenta.
Disciplina za buduću vojsku: važi odmah
Da je ovaj politički mađioničar i ovog puta siguran u svoju pobjedu pokazuje i činjenica da je svojoj budućoj NATO-armiji već izdao prvi ukaz: sa važenjem od odmah zabranje su duge kose, tetoviranja, pirsinzi ili minđuše. Pušenje na javnom mjestu ima da se kazni isto kao i nošenje naočara za sunce na vojnim paradama i ceremonijama. Svi vojnici moraju biti izbrijani, čak i u slobodno vrijeme. Kao obeštećenje dobijaju službene stanove i visoke plate: motivacija za preuzimanje NATO-obaveza. Jer: veliki dio vojnika je, naime, već najavio da im ne pada na pamet da topli Jadran mijenjaju za ubistvene akcije u Afganistanu, Iraku ili drugim kriznim područjima svijeta.
Autorka je bila dopisnica Špigla iz Beograda
Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
