VIŠE OD RIJEČI

Jubilej

Đukanović je čestitao slobodu Šešelju, ali ne i Maroviću
88 pregleda 34 komentar(a)
Crna Gora, zastava, Foto: Shutterstock
Crna Gora, zastava, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 10.02.2019. 03:48h

Prije deset godina obnovljena je crnogorska država. Tome je prethodila promjena u partijskom programu DPS. Od partije koja se zalagala za zajedničku državu postali su pobornici nezavisnosti. Autor te programske intervencije, višedecenijski ideolog i drugi čovjek partije, prije par dana je napustio - zatvor. Vjerovatno je jubilej ipak njega najviše obradovao...

I jeste to zanimljivo: od tri političara koji su predvodili kampanju za nezavisnost prije deset godina - dvojica više nisu na tadašnjim pozicijama. Nisu u Milosti. Jedan je upravo izašao iz zatvora, a jedan iz vlasti. A jedan je ostao sam.

Postoje različite samoće - ali najveća je ona koja ne zavisi od broja ljudi oko vas. Sva tri prstena obezbjeđenja, svi dvorski umjetnici i intelektualci, rektorka sa torbom ili bez nje, ambasador sa tompusom ili bez njega, pripejd pisci i sva ta živopisna gomila ne može ukinuti metafizičku samoću koja naliježe na njihovog Šefa. Oni to ne mogu razumjeti, a kada uzmognu biće uzaludno.   

Uzgred, Đukanović je, tu, nedavno, čestitao slobodu Šešelju. Ali, Svetozaru Maroviću, doskorašnjem prvom saradniku, višedecenijskom drugom čovjeku partijske nomenklature - nije. Neko bi tu mogao pronaći razna i zanimljiva značenja. 

Gledajući nedavne snimke iz skupštine - sjetio sam se iz čitanki moga odrstanja legendarnog psa Reksa koji je na Drvaru spasio Tita, bacivši se ispred njega - i popio je njemački metak. To su bili psi! Refleksom Reksa branili su svoga šefa Pavle i Tarzan. Izgledalo je da su spremni i grudima da ga brane. Tarzan je pokrivao prednji plan, a Pavle se fokusirao na Gazdinu ruku, desnicu, naravno, bogobojažljivo ga dodirujući negdje oko lakta. Da ne zamane, valjda. Čuvali su ga do pojave obezbjeđenja. Nulti prsten odbrane lika i djela.

Danilo Kiš je jednom kazao da sve lijepe stvari kada dođu budu manje lijepe od naših očekivanja, s sve ružne kad stignu - budu mnogo ružnije. To je jedna od onih životnih mudrosti koje vam pomažu da shvatite ovakve trenutke.

Evo vam primjer: vjerovao sam da će Crna Gora biti slobodna i demokratska zemlja, sa razuđenom i dinamičnom kulturom. Kao što sam vjerovao da će kriminala i “privatne države” biti mnogo manje. A pogledajte oko sebe... Na to je mislio pisac “Ranih jada”. Nama ostaju - kasni jadi.

No koliko god ono lijepo koje priželjkujete ne bilo na nivou vaših očekivanja, ne možete falsifikovati sebe: 21. maj je vjerovatno najveći datum u crnogorskoj istoriji. U javnim polemikama, često se mijenjaju teze. Nije 21. maj porodio kriminal i “privatnu državu” - Crna Gora je to bila i prije toga dana, kao što bi, izvjesno, takva bila i u zajednici sa Srbijom. Taj datum, koji valjda nije daleko, kada Crna Gora jasno i glasno prestane biti “privatna država” i pokriće za kriminal, biće uz rame - 21. maju. Zapravo, tek će mu taj dan dati puni smisao. 

Sjećam se te lijepe noći - slavilo se do (majske) zore. Izgleda da se mnogi još nisu otrijeznili...

Evo još jednog koji se očito nije otrijeznio, ali ovo je malo teže pijanstvo... Teško je katkad razlučiti da li je napornije i banalnije pijanstvo radosti ili pijanstvo ogorčenja. 

Poslanik Emilo Labudović, koga ne treba posebno predstavljati - kada se kaže medijski mrak devedesetih i ratno huškanje, svima vam se ukaže to lice - u skupštini Crne Gore, nazvao je Bogdana Bogdanovića - “kvazi-intelektualcem”. Ne bi bilo nepravedno da se tog časa nebo nad Crnom Gorom srušilo. Taj trenutak - kada nekadašnji Milov kusovac tako “časti” jednog od najvećih intelektualaca koje je Srbija imala, arhitektu, umjetnika, sjajnog pisca (Zaludna mistrija), upravo to daje pravu sliku dubine potonuća današnje Crne Gore.  

I neka vam je srećan ovaj dan. Crnu Goru nije lako voljeti. Ali, to je prava ljubav - ako čak ni ovi i ovakvi nisu uspjeli da vam je - ogade...