Moja generacija je odrastala uz sarajevske “Nadrealiste”. Replike smo izgovarali u gotovo svakoj prilici dok su u tome naročito prednjačili “metalci” Neđo, Aco i Mijo.
U to vrijeme smo se, početkom 90-ih dakle, kao novopečeni srednjoškolci počeli dijeliti na “metalce” i “ne-metalce”. “Dizelaši” još nisu bili svjesni svoje “klasne” pripadnosti te im ni kasnije, u vrijeme kada je pjesma 200 na sat uveliko postala “dizelaška” himna, nije polazilo za rukom da vjetrovku uvuku u donji dio trenerke. Ali su zato takozvanim “ne-metalcima” pripadali i nedovršeni “dizelaši”, i mi ostali koji smo nastojali da budemo svoji. Koliko se to moglo u to vrijeme i u tom uzrastu.
“Džemperaši” su s druge strane uveliko preuzimali republičku vlast i naučili nas da godine počinju januarom a ne oktobrom. Krenuli su i verbalni dvoboji u višestranačkoj skupštini Crne Gore - jedinstveni DPS na čelu sa drugovima Momom, Milom i Svetom protiv ideološki razjedinjene opozicije u kojoj su se posebno isticali: liberal Slavko Perović, narodnjak Kilibarda, a nešto kasnije i radikal Aćim Višnjić. Upravo smo prateći burna skupštinska zasjedanja i Top listu nadrealista, došli na ideju da i mi snimimo nešto slično. Kad su mogli sarajevski “Nadrealisti” Nele i Đuro da imitiraju londonske “Pajtonovce” Kliza i Pejlina, zašto ne bismo i nas nekolicina entuzijasta iz Ulcinja mogli da imitiramo sve njih zajedno plus naše idole iz crnogorske skupštine? A i bio je to odličan terapeutski otklon od ratnog haosa u okruženju, prije svega u Hrvatskoj a ubrzo nakon toga i u Bosni.
I tako smo se jednog dana, nakon višednevnih priprema, pokupili i izišli na pinješku padinu sa koje se pruža divan pogled na Totoše, te puni elana počeli sa snimanjem prve (od ukupno četiri) epizode Interne televizije M-91. Saša je posjedovao prilično kvalitetnu VHS kameru (sa minijaturnom kasetom), i znao je da velemajstorski izmontira snimljeni materijal. Tako smo Neđo, Mijo, Aco, Pop, Igor, Bobo, Saša i ja, u borovoj šumi na vrhu Pinješa, na tzv. Partizanskom putu, uspješno realizovali svoj skeč-prvijenac - mitingaški govor Slavka Perovića okupljenoj masi.
Vođu liberala je imitirao pokojni Mijo sa sve zalizanom kosom i naočarima za vid kakve je u to vrijeme nosio Slavko, dok smo mi ostali (u maskirnim uniformama i sa podignutim prstima u obliku latiničnog slova L), izigravali masu koja ezgaltirano kliče. Sjećam se da su u jednom trenutku, stazom udaljenom 50-ak metara, prošli čovjek i žena gledajući nas sa pomiješanim osjećajima izbezumljenosti i zebnje, da bi se zatim ubrzanim koracima udaljili sa lica mjesta. Kada smo se nekih pola sata kasnije spuštali strminom prema stambenim zgradama sa suprotne strane brda, pored nas je (kao u krimiću Dona Zigela), projurio milicijski stojadin vozeći u pravcu iz kojeg smo upravo dolazili. Srećom, poskidali smo na vrijeme maskirne uniforme te nijesmo završili u Spužu. Potom smo kod mene u stanu prionuli na snimanje segmenata vijesti koje sam, imitirajući spikera TV Dnevnika (sa nekakvim kačketom na glavi i naočarima za sunce), iščitavao za trpezarijskim astalom. A na kojem su se kao dekor nalazili školski globus, fiksni telefon s brojčanikom i mikrofon na originalnom stalku. Na kraju smo kod Saše izmontirali epizodu Boljeg života koju je neko imao snimljenu na izdrndanoj VHS kaseti, nasnimili glasove preko dijaloga Gige Moravca i ostalih Popadića, i tu parodičnu verziju serije nazvali Gori život. Ni to nam nije bilo dovoljno te smo preko originalne špice u kojoj dominira vokal Dada Topića sa onim karakterističnim “Ja hoću život”, usnimili Štulićevu “Teško ovo život” s hrapavim Džonijevim pojanjem “Ej, živote, teško ovo jebote”. Na koncu smo sa društvom iz razreda premijerno odgledali prvu epizodu Interne televizije M-91 i pošteno se iskidali od smijeha. Premda uopšte nijesmo bili svjesni činjenice da smo time gradili prijeko potrebne “ventile” za ispuštanje svih onih negativnosti kojima su nas bespoštedno punile devedesete. Prošlo je od tada punih 28 godina Milove vladavine. Omatorilo se, zašlo u druge profesije koje nemaju veze s humorom, ali je potreba za “ventilima” ostala podjednako vječna i mlada. Naročito u današnjim dezintegrisanim ex Yu društvima gdje su slični „ventili“ i te kako potrebni. Pa makar i iz perspektive televizijske publike koja bi se jednom sedmično nalazila u prilici da u aristotelovskom smislu katarze pročisti dušu satiričnim sadržajima koje bi im plasirali duhoviti likovi s „malih ekrana“. Pogotovo jer su politički lideri u međuvremenu prihvatili ulogu stand-up tragičara pa bi im trebalo uzvratiti istom mjerom - preko duhovitih tv satiričara koji s preciznošću zrelog Domanovića analiziraju njihove svakodnevne “doprinose” društvu. Uostalom, francuski filozof Bergson veli da se duhovit čovjek obraća svima i na nišan uzima javno mišljenje pretvarajući u paradoks neku uobičajenu ideju iliti parodirajući nečiji citat.
U Srbiji su dugo vremena prije no što je stand-up postao popularan, djelovali “Indexovci” (Indexovo radio pozorište), e da bi nakon njihovih pozorišnih predstava tokom 90-ih uslijedila poduža pauza, sve do pojave Državnog posla, PLJiŽ-a i Kesića. S druge strane, u Crnoj Gori dugo vremena djeluju “Buksovci” (The Books Of Knjige), koji su satirično parodiranje društvenih (ne)prilika doveli do paroksizma pa bi im se stoga komotno mogla dodijeliti titula crnogorskih “Pajtonovaca”. Međutim, i pored toga, čini se kako je Crnoj Gori definitivno potreban neko poput srbijanskog “Kesića”. Neko ko bi jednom nedjeljno, direktno sa “malih ekrana” pa pravo u rebra, na posve satiričan način komentarisao gluposti koje svakodnevno siju političke elite i njihovi istureni predstavnici. Riječju, crna stvarnost zahtijeva crni humor u vidu seruma, zar ne? Uostalom, zamislite crnogorskog “Kesića” kako iz nedjelje u nedjelju komentariše gafove crnogorskih političkih trudbenika. Kako prezentuje događaje oko afere “Koverat”. Kako interpretira načine na koje je Milo legalizovao svoje prve milione. Kako se opirao da kupi kuću na Gorici? Ili kako za dobrobit naroda upotrebljava VIP revolving karticu Atlas banke. Ili nešto sasvim drugačije. Zamislite crnogorskog “Kesića” kako na satiričan način govori o drakonskim odredbama zakona o državnim simbolima. Sa svim onim pikantnim kaznama za fizička i privredna lica u slučaju da zastavom (ne daj Bože), dodirnu zemlju. Zamislite na kraju krajeva potencijalnog “Kesića” kako u Crnoj Gori postavlja pitanja u vezi sa sjevernokorejskim načinom utjerivanja patriotizma putem novčanog kažnjavanja za neadekvatnu upotrebu zastave. Koliki će gubitak ostvariti proizvođači peškira za plažu sa motivima crnogorske zastave? Da li će bankrotirati preduzetnici koji su uložili u pečatanje dječijih lopti državnim grbom? Jer, lopta ko lopta mora pokoji put bubnuti o zemlju. Kao što se i zastave-peškiri moraju raširiti na plaži. Ili će se, može biti, u zakon implementirati paragraf ili nekakav lex specialis po koji dopušta kontakt državne zastave (u vidu peškira za plažu) sa pijeskom (državnog morskog dobra). I na koncu, no ne i najmanje bitno, ontološko pitanje u pogledu reprezentativnog vaterpola - da li će se zabrana nošenja kupaćih gaća sa motivima zastave Crne Gore odraziti na igru u vrhunske rezultate „ajkula“?
Na nesreću poklonika Orvelove 1984, Zakonodavni odbor Skupštine CG je izgleda donio odluku da građani (ipak) neće biti kažnjavani za neustajanje prilikom intoniranja himne. Na taj način je u posljednjem trenutku izbjegnuto pretvaranje Crne Gore u Orvelovu Evroaziju sa natruhama kafkijanskog društveno-političkog sistema. A na koji je ona i počela da nalikuje do afere “Koverat” kojom je trend za trenutak pauziran (do konačnog epiloga). Jer čemu je drugom mogao poslužiti prethodno predloženi raspon kazne od 300 eura do čak 2.000 za neustajanje na prve taktove himne, ako ne suptilnim rangiranjima počinjenog “nedjela”. Premda je i samo „rangiranje“ nejasno definisano. Na primjer, ukoliko bi neposlušni ili jednostavno lijeni građanin presjedio čitavu “Svijetlu, majsku zoru”, da li bi morao platiti “državi” pun iznos kazne? Ili možda ne bi ukoliko bi priložio uredno ljekarsko uvjerenje da boluje od diskus hernije zbog koje se ne može uspraviti dok himna svira. Ili, kako bi država odreagovala ukoliko bi neko presjedio prvu strofu himne, a onda ustao na drugu? Da li bi u tom slučaju počinilac morao platiti „samo“ polovinu kazne u iznosu od 1.000 eura, ili bi pak morao izdvojiti „smiješnih“ 500 u slučaju da sjedne prije završetka pretposljednjeg stiha? Bilo kako bilo, tek jasno je da bi takvu procjenu neko morao vršiti u ime države, razumije se sa stanovitom dozom profesionalizma. A što bi sasvim izvjesno stvorilo potrebu za obrazovanjem sasvim nove državne profesije uvijek budnih vještaka - špijuna koji nadgledaju građane i procjenjuju da li ovi i koliko (ne) poštuju državnu himnu. Dakle, nova radna mjesta u državnoj upravi! Na svaka tri građanina po jedan državni službenik-vještak za pitanje poštovanja himne! Da li je previđanje ovakvog jednog Eldorada partijskog zapošljavanja i totalne kontrole građana od strane vlasti, simptom nekakve nadolazeće promjene? Jer sve se može promijeniti u jednom trenu, veli Pol Oster u Mjesečevoj palati.
A kako drukčije mijenjati društvo u kojem oligarhijska vlast parodira život običnih ljudi, osim parodiranjem oligarhijskog društva od strane tih istih ljudi kako bi im se promijenio život. Na bolje, naravno.
Bonus video:
